Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

TURNIR

Bio jednom jedan dan, ljepši od svih ostalih.

Cijelu sljedeću noć tkalja je radila, tkala i tkala. Tkala je, naravno, zato što je samo to znala i mogla. A nit njene potke bio je najljepši dan.

Na nebu je pak drugog dana bio turnir i vitez je trošio konja za konjem. Turobnog čela, ruku koje će iznevjeriti očekivanja. Prišla mu je žena bez lica – lice joj je bilo praznina za oblake, zrcalo za sve što promiče – i zavezala mu tek istkani rubac oko nadlaktice. I ne radi se o tome da je tada dobio snagu za pobjedu, ionako je utrka bila čudna i svatko je ubrzo ostajao sam. Taj rubac je nešto što imam, mogao je sada reći, kako god stajale stvari s ostatkom svijeta. Mogao je reći, ali nije govorio.

Kad je ostao sam, i kad su ga okružile stijene i močvare, tkanje oko njegove nadlaktice postalo je nevidljivo, i moglo bi se pomisliti da ga nema; mogao je pomisliti da ga nema, pomislio je da ga nema i lice mu se pretvorilo u zrcalo za stijene i močvare. A olovne cipele činile su mu svaki korak težim.

Koračao je pokraj svojega konja, znajući da ga mora štedjeti jer je posljednji, i tonuo, utonuo.

Unutrašnjost močvare bila je vrlo zanimljiva, tu se govorilo, putovalo, letjelo avionima, smišljalo se reklame i otiskivalo ih se na ružičastom papiru. Na tren bi mu se učinilo da i nije toliko teško koračati kroz močvaru, ali to je bio samo znak da je zalutao. Nikada nije zaboravljao da natjecanje još uvijek traje, premda se trudio zaboraviti.

A onda je jednoga dana došao kraj turniru.

Neki su stigli na cilj i dobili svoja svjetlosna priznanja – jer svatko pobjeđuje osim onih koji nepovratno zalutaju. I dok utrka traje čini se da vremena ima neograničeno mnogo, da ljubazan žiri u beskraj svakome daje šansu. Ali žiri zapravo nije ljubazan i prerezat će nit bez ikakvog upozorenja. I sve bi to možda završilo vrlo loše po viteza da nije zasjala zvijezda na nebu i obasjala nevidljivo tkanje, krhke niti najljepšega dana omotane oko njegove nadlaktice; zvjezdana svjetlost ispreplela se s tkanjem i šarenilo močvare izblijedjelo je u trenu. Stajao je sam na ledini, a sjeverni vjetar razgonio je posljednje ostatke magluštine.

Bilo mu je hladno, mislio je da to ne može podnijeti, nije mogao podnijeti, počeo se rušiti, urušavati u sebe samoga kao loše napravljen kip, ali ga je dočekao mekan, zaista ljubazan glas koji je rekao: uspio si.

No najljepši je dan bio potrošen, nikad se nije vratio, od njega nije ostao nijedan jedini končić.