Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ZAGORJE

9. rujna 2009.

 Noć prije sanjala sam san o neprekinutoj šumi i čini se da je s njim u nekoj nemuštoj vezi legenda o vodi toliko silnoj da je negdje na početku vremena probila procjep kroz brijeg – taj brijeg kojim se penjemo.

Na travnatom vijencu negdašnjeg zida – a unutar zida bio je grad, male kuće, stisnuti ljudi i njihove životinje, sva blaga zaštićena – sadašnji ljudi peku kobase. Djeca trčkaraju, stolnjaci prekrivaju stolove lepršajući na vjetru. Hodam polako, zapinjući o tu radosnu ponudu, gledajući preko stolova i roštilja u daljinu, to brežuljkasto, zeleno, oku ugodno prostranstvo.

Ljudi u crkvi pjevaju: mi smo tvoji putnici.

Unutra, freske su stare i ugodno blijede, propovjedaonica stručno oslikana srebrom. Vani cvile djeca, kobase su im ljute, pivo se razlijeva po stolu.

Unutra, ljudi triput idu oko oltara, jer svaka je čarolija, kao i svaka želja, trostruka. Vani, ljudi donose kolače i šampanjac, jer je neka druga majka stigla do okruglog rođendana. Jesen hoda velikim koracima, okićena izmaglicom, u podne na tren još prepušta vrhunac brijega ljetu.

Nekoliko kilometara dalje stara kuća još uvijek stoji, premda su se stepenice urušile. Moglo bi se pisati samo o starim kućama, jer svatko valjda negdje ima po jednu. O kućama koje se urušavaju na rubu dvorišta – ili baš na sredini, na svom počasnom mjestu – na rubu sjećanja. Svako toliko čovjek pomisli: stara kuća propada. I to je sve. U novu kuću, čiji je vlasnik star, dolaze razne dobre žene, socijalne radnice, volonterke, i pospremaju. Sade cvijeće pred vrata, donose ruže, kupaonica miriše po čistom.

A mirišu i male vinogradske breskve kad ih zagrizeš.

Pas je, međutim, na lancu i govori se da grize, dok on gleda pitomo i nesretno sa svojeg tijesnog ležaja.

Djeca iz treće kuće debela su, sklona smijehu, sasvim današnja. Voze se biciklima uz brijeg pa jure niz strminu. Danas se i uputnica može dobiti samo preko veze, kaže njihova majka.

A u vrtu straga cvjeta cvijeće što ga je posadila neka pokojna žena, bezbroj pokojnih žena, paradajzi mirišu kao što već mirišu paradajzi u vrtovima, paprike se tamno rumene. Uzmite breskve, uzmite jabuke, uberite najljepše, ponavlja starac, kao što je govorila moja baka, evo vam još i jaja i graha. I priča nam o sprovodima i svadbama na kojima je svirao.

Vani je još uvijek toplo i zlatno kad krećemo u vinograd.

A vinograd je zanosno lijep na svom strmom obronku, svaki list i svaki grozd savršeni. Šarenilo grožđa, razne vrste u redovima, sretna šetnja kroz slatki sok. Pa da, došla sam ovamo da bih vidjela taj vinograd, tu sam sretna kao kasnoljetna pčela koja bira najslađe. Ja više neću kupovati šećer, kaže starac. Je l’ slatko? pita i smiješi se. Trebalo bi imati vinograd, trebalo bi se ovako penjati između redova i gledati kako grozdovi bubre i pune se bojom.

Idemo do Oca Boga, kaže Z., pa idemo, do kapelice u kojoj nujno sjedi kip – nadjenuli su mu ime Ranjeni Isus – kao da mu je već prilično dosadio cijeli ovaj svijet. U sjeni je, jadan, pa ne vidi kako se jesen rujno talasa na sve četiri strane svijeta. Kapela je na raskršću, na mjestu s kojega se pogled širi bez zapreke; lipe su oko kapele. Perun je Otac Bog i točka, zaključujemo zadovoljno, a na livadi s koje pokušavamo vidjeti sva četiri vjetra stoji natpis: Orkanski visovi. S Orkanskih visova dječak tjera kući purane, sive i ružičaste, jedre i nervozne.

Ne da nam se odmah natrag u dolinu, još malo hodamo stazom kojom nitko nikad ne ide u šetnju i rijetki nas ljudi čudno gledaju preko ograda. Mašu nam kad odlazimo.

A odlazimo k mačićima koji su zatvoreni u šupi, odlazimo na još jedan obrok koji nam ne treba, ali je dobar, i zatim je već noć, auto pun voća i povrća, za nama ostaje ranojesenski dan, okrugao i šaren kao kokoši po dvorištima. Vraćamo se noćnom cestom pričajući o životu, tj. o ljubavi. Vidio sam ljude koji su čekali ljubav i dan prije smrti, piše u knjizi koju čitam.