Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

ZLATNA RIBA, VARIJACIJA

 

Sve je počelo onoga dana kad je uhvatio zlatnu ribu. Riba, da, bila je riba, iako mu se poslije ponekad činilo da je zapravo bio krilati konj. U svakom slučaju, bilo je nešto zlatno i na tren njegovo.

Pusti me, rekla je, pa ću ti ispuniti tri želje.

Da, sve je bilo normalno, baš kao što bi čovjek očekivao. I on je trebao biti normalan i izreći nekakve tri želje. Iako je i malome djetetu jasno da od toga nikada nije bilo nikakve koristi i da bi bolje bilo pojesti tu ribu. Iako je teško pojesti nešto što govori.

Ali on je htio ispasti pametan, premda bi se o razini takve pameti dalo raspravljati. Možda to i nije bila njegova pamet, nego svih onih lukavaca koji su govorili: ja znam što bih zaželio.

Imam samo jednu želju, odgovorio je svečano, a to je da mi se ispunjavaju sve želje.

Da, da, rekla je čarobna životinja, tako sada svi odgovaraju.

I teško je uzdahnula, koliko je to jednoj ribi moguće.

Znaš, rekla je, sad će ti se nažalost dogoditi obrnuto, što god zaželiš neće ti se ostvariti, mislim, možda i hoće, ali samo ako ne zucneš ni riječi, nikome, pa ni samome sebi. Morat ćeš naučiti prezirati ono što želiš, smatrati poželjnim ono što ti ne treba.

Možda se nakon ovih riječi podlo osmjehnula. A možda i nije.

Čekaj! viknuo je, ali je riba (ako to ipak nije bio konj) raširila svoja čarobna krila i otprhnula.

Očito ga je smatrala vrlo glupim, jer mu je s neba još dobacila: pazi da ne zaželiš ono što ti zaista treba! Čovjek kojemu sve treba reći dvaput.

I sad su počele muke s rečenicama. Što želite, pitali bi ga u kafiću. Kavu s mlijekom, čašu piva… Čim bi iskreno odgovorio na takvo banalno pitanje, našao bi se na obali, do koljena u hladnoj vodi iz koje je izvirivala riblja njuška i prijekorno ga gledala. Zatim se morao vraćati kući pješice, u mokrim cipelama.

Kad je naučio imena kojekakvih bizarnih napitaka – koji mu nisu trebali niti ih je zbilja želio – život je postao malo lakši. Što želite? Može jedan Ramon Gin Fizz? I hop, u tren oka konobar se vraća s kremastim koktelom. Kako je bio sretan kad mu je prvi put uspjelo! No već su na redu bile mnogo gore stvari.

Zaljubio se. Ne želim da me nazove, mrmljao je u sebi i naglas, ne želim je vidjeti, ne želim da sa mnom radi ovo i ono… Ali višnje sile nisu odobravale metodu laži – svako malo našao bi se na obali u vodi do koljena. Promijenio je taktiku, pronalazio joj mane i pogreške, rugao joj se i udvarao drugim ženama. To pak ona nije odobravala, točnije rečeno, nakon nekoliko večeri provedenih na taj način u društvu zajedničkih prijatelja i poznanika, počela ga je zaobilaziti u velikim lukovima. A on se bjesomučno, i prilično uzaludno, trudio uživati u seksu s raznim ženama do kojih mu nije bilo nimalo stalo.

Htio se zaposliti. Javio se na natječaj. Pozvali su ga na razgovor. Sve je išlo dobro dok čovjek s druge strane stola nije postavio fatalno pitanje: vi zaista želite taj posao? Da, rekao je, ne stigavši razmisliti – uostalom, bilo bi zbilja čudno da je uspio izjaviti išta drugo – i opet se našao među ribama. I morao se vraćati kući u mokrim cipelama, razmišljajući kako bi možda mogao dobiti posao u nekoj banci ili marketinškom savjetovalištu.

S vremenom je od svega toga dobio gripu. Ležao je u krevetu, a zgodna mu je liječnica dolazila u kućne posjete. Iz dana u dan donosila je lijekove, koje bi bacao pod krevet, i zabrinuto gledala živu u toplomjeru koju je uspijevao natjerati u visine mnogim prepredenim načinima. Napokon je rekla ozbiljno: ali, želite li vi uopće ozdraviti? Ne znam, rekao je melankolično i lukavo, ali opet nije uspjelo. More je bilo mutno i valovito, i vrlo hladno.

Dosta mi je, rekao je moru, neka sve ide k vragu!

Oh, ta ti je dobra! rekla je iz vode neka jako velika, jako stara i jako zlatna riba. Napravit ćemo iznimku i želju ćemo ti ispuniti.

 

I poslije više nije bilo ničega.