Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

CITRONA

 

Ispred moje zgrade rastu dvije breze iz betona.
Mi se sastajemo u njihovom hladu.
Ti uvijek dođeš na vrijeme,
Nasloniš se na stari zahrđali Opel,
a ja svjesno kasnim pet minuta,
prema savjetu iz ženskih časopisa.
Ne znamo što bi pa se primimo za ruke.
One su skliske i znojne, bojimo se pustiti.
Netko od nas to ipak mora učiniti prvi.
Htjeli bi prestići najlonsku vrećicu koja pleše iznad asfalta.
Priječi nam put nošena ljetnim povjetarcem.
Odustajemo i skrećemo u sporednu ulicu.
Plitko dišem, teško mi je hodati po vrućini
u neudobnim japankama.
Na crveno nalakiranim noktima nevidljiv talog smoga.
Nestao je miris one tri kapi parfema.
Do kina imamo još pola sata.
Kakav je to srpanj bez sladoleda?
Volim dok izgovaraš – jednu kuglu od citrone!
U šarenom mravinjaku,
gubimo se u kadru
želimo biti sami
nestajemo u izmaglici sparine.