Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

VRT

Kad moja majka sadi vrt, sakrije svoje smežurano lice pod slamnatim šeširom
i u haljini boje lubenice, savije svoja staračka leđa, još jednom, za sve nas.
Gledam je kako pravi gredice i slabašnom podlakticom briše znoj sa čela.
Čovjek ne bi trebao razmišljati ni o čemu po ovako lijepom danu.
U hladu oraha, meni sve smeta; i pčela i cvrčak i ptica,
a najviše me smeta njena požrtvovanost i njena mirnoća.
Pitam se, zna li da će njen vrt prekriti trava ili mravinjak kad je više ne bude?
Nitko od njene djece ne misli saditi život. Mi smo zarobljenici naših neplodnih misli.
Plakala bih, ali ne znam kako.
Maše mi, a ja joj se smiješim. Na tanjuru je ostala zadnja trešnja.
Već je podne. Ona ne sluti moje misli.