Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

O PJESNIKU I MOGUĆEM BRAKU

 

Voljela bih voljeti pjesnika. Nikakvog prozaika,
baš pjesnika na posljednjem nalazištu ljubavi.
U mom haustoru, točnije, u suterenu, živi jedan, kao u klišeju.
Saznala sam mu ime i godine,
kao i to da nije iz Zagreba pa pretpostavljam da možda pati od provincijskog kompleksa.
Sve mi to ide u prilog.
Ima nagrađenu zbirku u kojoj se žali kako je sam i bez smisla.
Time mi se čini kao lagan plijen, što je dobro,
jer nemam više ni vremena ni energije za bilo što kompleksno.
Promatram ga već dugo.
Najčešće ga spazim čekajući da mi zavrije voda za kavu
kad se iz grada vraća biciklom. Nikad se ne smije kao da ne smije.
U mom životu nisu ostajali ni profesori, ni bankari, nije opstalo nijedno zanimanje.
Više se ne sjećam tko je za to kriv. Bilo je davno, a nije ni bitno.
Uglavnom, nema nikoga. Samo ja i moja dvanaest godina stara mačka
koja više nema volju za igrom i samo spava.
Zato sam sigurna, da onako šmrcav i na rubu anoreksije, ne zahtijeva ništa.
Poslije trajne salame i skoro pljesnivog kruha, lako ću ga pridobiti toplim jelom na žlicu.
Ubrzo će se naviknuti na skuhano i na čisto rublje.
Bit će to jedan uredan malograđanski život s mojom „zagrebački holding“ plaćom.
Imat ćemo i uvijek svježe povrće iz urbanog vrta koje će on plijeviti
u slobodno vrijeme, dok ne piše.
Uskoro će se stvoriti ovisnost – temelj svake duge i sretne veze,
a mi ćemo živjeti „happily ever after“.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.