Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

ŠTO SAM JA

Odlučila sam odmoriti misli,
usitniti ih da se više ne mogu sljubiti,
sjesti na travu i ponuditi suncu,
da ih rastopi.
Što sam ja suncu?
Upija li ono mene,
gdje nestaje po noći,
dok spavam?
Šuma je ogoljena i siva,
oštrim bridom graniči s nebom,
strah me ući,
čekam da omekša.
Što sam ja šumi?
Da li sam joj labirint kao ona meni,
zamjera li mi što gazim po njenim mrtvim granama,
što ih ne puštam da počivaju u miru do proljeća?
Ptica u kljunu nosi grančice,
marljivo gradi smisao,
svojim pjevom ispunjava titraje,
u fragilnu ljepotu.
Što sam ja ptici?
Sličim li joj na nepouzdano drvo,
iz kojeg ne može ništa crpsti?
Sve je oko mene.
Što sam ja svemu?