Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

SAD(A)

Čim sam počela pisati,
sada je već nestalo, a zapravo je uvijek u nastajanju,
u neprekidnom obnavljanju.
Proždire sve pred sobom kao što svijest proždire savjest.
Ovisno o vremenskim jedinicama samo se preobražava
u nešto što nazivamo prošlost, a već sljedeće sekunde
u nešto što zovemo budućnost,
i čemu se naivno radujemo.
Sada istovremeno prolazi kroz tri vremenske zone,
svakodnevno proživljeni perpetuum mobile.
Sada je ponedjeljak, 14:35. Sljedećim stihom sve je već postalo prošlost.
Sada je ožujak.
Puše prvi proljetni vjetar,
ali više se nikad neće igrati vlatima trave kao danas.
More će uvijek biti plavo i oplakivat će obale,
ali više nikad u istu sekundu i pod istim kutom kao sada u 14:38.
Svakim slovom ove pjesme još sam starija.
Iza mene je sve više prošlosti, a sve manje budućnosti. Svejedno se veselim.
U susjednoj sobi, tata je odjednom prestao hrkati,
sam od sebe, bez alarma, točno minutu prije početka vijesti u 3 koje nikad ne propušta.
Sviđa mu se kako još samo na radiju razlikuju č i ć .
Poslije je ustao i otišao zapaliti jednu na balkon jer mu mama zabranjuje pušiti u stanu.
Pritom me, kroz poluotvorena vrata, upitao –
Zašto opet uzaludno trošiš vrijeme?
Šteta je jer se ovaj dan i sada nikad neće ponoviti.
Još bolje, pomislim, i nastavim pisati.