Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

FRANCUSKI FILM

 

Oduvijek volim gledati francuske filmove.
Evo baš jedan na HRT3. Francuzi su kul, a opet nisu hladni kao Nijemci i ne dramatiziraju kao Talijani.
Kad žena u francuskom filmu sazna za preljub muža, ona to shvati kao normalnu ljudsku potrebu;
opere kosu, sjedne kraj prozora, zapali cigaretu, popije čašu crnog vina, odluta mislima i,
uz neku šansonu, prisjeti se kako je jedne davne jesenske večeri baš ona prvi put prevarila muža.
Meni su francuski filmovi sedativni, likovi su nekako odsutni, zatvoreni u sebe,
a opet, mi koji gledamo, možemo točno osjetiti pritajeni košmar u njihovim glavama.
Ipak, sve se i dalje rutinski odvija; ujutro se djeca odvoze u vrtić, navečer se svrati kupiti kruh,
razgovori „kako je bilo na poslu“ kad se stigne kući.
Te likove zapravo nikad dovoljno ne upoznaš,
ne znaš što im je motiv pa odjednom shvatiš da ne poznaješ ni sebe.
I onda ugasiš televizor, opereš zube i odeš sanjati.