Zašto? Zato. | Jelena Osvaldić

DIGITALNA VEČERA

Kad smo odlučili skončati otrcanom frazom,
možemo ostati prijatelji,
otišli smo na našu posljednju večeru,
kao civilizirani ljudi,
bez pompe, galame, nikad nismo bili primitivci.
U stvari, premalo smo se voljeli da bi urlali.
Znaš li da nas je snimila nadzorna kamera tog finog restorana kao da smo kriminalci?
Vidjela sam je u gornjem lijevom uglu kako je
točkastim crvenilom titrala svake sekunde.
Danas ionako sve ima digitalni zapis,
snimaju se porodi, sprovodi, vjenčanja i krstitke.
Podmitila sam vlasnika i dočepala se snimke.
Lijepo je imati uspomenu naše smrti.
Ja u svojoj maloj crnoj haljini,
Ti u loše ispeglanoj košulji,
Noge smo zarobili ispod stolice,
plašeći se slučajnog dodira.
Konobar nam se smiješi,
Stručno presavija ruku kojom nam toči vino,
Ipak, uvijek gledam bez tona jer se bojim da ću,
ponovno čuti kako srčeš juhu,
a to ne podnosim,
kao ni ti moje iritantno smijanje,
i još mnogo toga.
Snimka traje točno 35 minuta i 6 sekundi.
Ja je uvijek gledam u slow motionu,
da traje što dulje.