Pojam i struktura filmskog vremena | Ante Peterlić

UVOD

Analiza vremena projekcije, dramskog vremena i psihološkog vremena izvela se na razini same građe filma; isključila se, maksimalno, izrazita “intervencija” specifično filmskih izražajnih sredstava, odnosno strukturalnih elemenata. Raspravljalo se, znači, o filmu, na trenutke, gotovo kao o amorfnoj masi filmski registriranih prizora iz stvarnosti, drugim riječima, pretpostavljala se ona relativna autonomija ili nezavisnost građe što je u osnovi doživljaja i shvaćanja filma kao medija. Međutim, da bi se izbjegli veći nedostaci takva pristupa, razmatrali su se pretežno primjeri i područja koja filmski oblici viđenja građe bitno ne mijenjaju, ili čiju naznačenu kakvoću prisustvo strukturalnih elemenata obično još i potencira. Posebno zbog ovog posljednjeg, dosadašnja razmatranja treba shvatiti ne samo kao analizu vremenske dimenzije filma na razini njegove građe nego i kao pripremnu građu, dakle kao građu na koju će se oslanjati daljnja analiza.

Preostaje, prema tome, za ovaj rad najvažnija faza, faza analize filmskoga vremena, onoga vremenskog aspekta što se imenovao kao filmsko vrijeme (“u najužem smislu”), a koje je Epstein znao nazivati “lokalnim” vremenom filma. Istraživat će se, znači, preobrazbe vremena izvanjskog svijeta, “realnog” vremena, transformacije one vremenske dimenzije što se u filmskom djelu prvenstveno zapaža kao fizičko (“zabilježeno”) vrijeme, analizirat će se, ukratko, sve transformacije vremena do kojih dolazi posredstvom samo filmskih mehanizama.

Istraživanja će se morati izvoditi onom metodom što je, sigurno, jedina uputna i relevantna da bi se na kraju mogla spoznati struktura filmskoga vremena. Naime, svaki strukturalni element opisat će se i analizirati zasebno, ne bi li se dokazalo kako svaki od njih tvori specifičnu filmsku vremensku kvalitetu, odnosno kako se vrijeme stvarnosti preobražava svakim pojedinim specifično filmskim “postupkom”. Ustanovit će se, na primjer, citirajmo Ranka Marinkovića, kako … raznim promjenama tempa montaže i kadra, varijacijama perspektive i plana, zamračenjima, pretapanjima, ralentiima, film otvara veoma raznolike perspektive vremena…[115]. Ovakva analiza otkrit će postupno tipična svojstva filmskog vremena i stvoriti koordinate, a mjestimično i konture zaključka o strukturi filmskoga vremena. U tom istraživanju vremenske kvalitete filmskih izražajnih sredstava stalno će se posebno uvažavati komponenta fizičkog vremena, dakle vremenski sloj filma na kojemu su se utemeljila raspravljanja o vremenu projekcije, što prije svega znači da će se pretpostavljati “objektivnost” i preciznost filmskog instrumenta u fragmentarnom bilježenju trajanja i redoslijeda zbivanja u stvarnosti.

Raščlamba svakoga pojedinog strukturalnog elementa uzimat će posebno u obzir sklop “prostor-vrijeme”. Svi su strukturalni elementi, naime, istodobno i prostorne kategorije, oni imaju određenu prostornu kvalitetu, kako kao građa tako i kao filmska struktura, što nipošto ne znači da se u filmu vrijeme izražava na način jezika Hopi plemena, bitno pomoću prostornih određenja. U filmu vremenske i prostorne manifestacije i kvalitete pojavljuju se simultano, i jedino u “interakciji” obiju tih komponenti moći će se zaključiti kako funkcionira pojedini strukturalni element filmskoga izraza kao faktor tvorbe filmskoga vremena.

Ovakvom metodom istraživanja omogućit će se da se spoznaju sve karakteristike specifičnoga filmskog vremena. Naročita će se pažnja, naravno, posvećivati osnovnim atributima vremena. Oni, su, po Hansu Meyerhoffu, prema njegovu djelu Vrijeme u književnosti[116]: metrika, poredak i smjer[117] (sve preuzeto od H. Reichenbacha)[118]. Njihova razrada omogućit će da se spoznaju i ostali aspekti, zamišljaji i doživljaji vremena, ona beskrajno široka lepeza ideja i pojmova kao što su i “prava sadašnjost”, “čisto vrijeme”, “bezvremenost” ili “vječnost”, dakle aspekti vremena što se ponekad vremenu pridaju kao njegovi atributi, ponekad samo kao epiteti. Ovo “epiteti” nije toliko beznačajan dodatak: jer, premda se u raspravljanju neće nužno implicirati pretpostavke o mogućnostima ostvarivanja nekih umjetničkih dosega (to ne bi ni bio zadatak ovakve “morfologije”), ipak, nedvojbeno, stalno će se naznačavati upravo oni potencijali što uvjetuju da medij u sretnim slučajevima prerasta u umjetničko djelo.

BILJEŠKE

[115] Ranko Marinković, O mehanici i poeziji filma, “Filmska revija”, br. 1, Zagreb 1951, str. 15.

[116] Vidi: Hans Meyerhoff, Time in Literature, str. 11.

[117] Meyerhoff u istom djelu raspravlja također i o trajanju, te o kvalitetama što su u neposrednoj vezi s ova tri pojma.

[118] Vidi: Hans Rajhenbah, Rađanje naučne filozofije; Beograd 1964. Također: Hans Reichenbach, The Philosophy of Space and Time, New York 1958.