Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

Već mjesecima ne napuštamo položaj.

Vidim te kako stojiš gore na izvidnici,
Šetaš se lijevo desno, rekla bih da imaš i pušku,
Ali s ove udaljenosti ne mogu biti sigurna.

I samo pratiš. Sve što se događa u žbunju.

Ovdje dolje je mokro i hladno,
Noge su mi ukočene od čučanja,
Prsti su mi plavi i promrzli,
Blata imam već i na bradi,
Ali još ne popuštam.

Tvoji vojnici nadiru, uporno i polako,
Navečer sjede kraj vatre i smišljaju strategiju.
Izgledaju kao da znaju za što se bore.

Moji urlaju pred zoru, tada su obično pijani,
Nemaju više neke motivacije
Pa ih to drži, blizu crte i blizu zaborava.

Još nije sve uništeno, iako predosjećam skorašnju bitku.

Hoće li se moji napiti pa krenuti prvi,
Ili će tvoji ustati i otresti pepeo s čizama,
Ne znam,
Ali nebo je večeras crveno,
Zemlja bi da se natopi.