Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

Već dugo razmišljam, danima,
o toj plastičnoj vrećici punoj pišljivih,
nešpricanih jabuka,
o procesu truljenja

koji se odvija na podu špajze.
Voljela bih ispeći kolač
da ga zaustavim.
Voljela bih da sve ne propadne samo tako
da nas plijesan ne otkrije.

Ali jedino za što sam sposobna ovih dana
u ovome životu
ne usuđujući se više otvoriti ta vrata
jest zamišljati kako smeđe još nije došlo do koštice.
Iako znam da omekšava.
Viđam mušice kako plaze pod vratima.

Dok stružem inje sa vjetrobranskog stakla,
ponekad osjetim miris uskuhalog voća,
kunem se, kad se vratim kući,
spasit ću makar preostalu
mrvicu, tvrdog bijelog mesa šugavih jabuka.

Kad se ti vratiš kući, to će biti nešto drugo,
namirisat ćeš samo cimet i vaniliju.
Nećeš ni znati za to mjesto zaraze,
kako smo blizu bili.
Pobit ću jagodicama svaku preostalu
gnjilu mušicu.