Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

 

Prošli smo mrtvu pticu.
Kako se našla tamo, točno na bijeloj crti
One bi trebale imati taj osjećaj,
Spasiti se nekako od kotača.
Kada vozim, tisuću puta, ti vrapci
Uvijek izrone na drugoj strani,
Nikada ne ostanu dolje.

Još jedna mrtva ptica

Nakon nekoliko kilometara u suprotnom traku.
To nije dobar znak
One bi trebale znati nekako.
Ne znam.
Danas je praznik, park je pun djece,
Djeca hrane ptice, ptica je puno,
Mrtvih je na cesti više nego obično.

Tračak nade:

Je l’ pada mrak, mama?
Prene me glas iza sebe.
Još malo, uskoro.
Ali nije sad, je l’ da nije? – pita.
Nije. – kažem.