Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

 

Kod nas je drum široka cesta
Uz drum, kod nas se nalaze kuće u nizu
Naslonjene su jedne na drugu
Imaju visoke kapije
Bašte ruža na ulici uz stazu
Hoklice koje čekaju rumena predvečerja
Da deda izađe van, prošeta gore dolje stazom
Ruku spojenih na leđima, dok fićuka,
S tranzistorom blizu dlakavog uha.

Iza kapija su dvorišta
U nekima od njih su musava djeca
To su još kasne sedamdesete
U kojima se dude nasljeđuju
A odjeća ne presvlači svaki dan
To mi kaže nepogrešivo kolektivno sjećanje.

Osobno sjećanje ispod granice
Mogućeg sjećanja u psihologiji
Kaže da je bio period alkohola
Da je bila duga šutnja
Ili sam to samo izmislila
Ne usudim se više nikoga pitati.

Ali često razmišljam o toj ulici
O trenutku u dalekoj prošlosti
Nečijeg zaustavljenog života
O tom musavom djetetu na drumu
I mom ocu koji nije bio kriv
I autu koji nije zakočio na vrijeme
I tome da se više ništa nije dalo napraviti.

Koja je korist od tog sjećanja
Kad nema više ničega
Ni djeteta
Ni druma
Ni auta
Ni oca
Ni kuće
Ni dede

Imali smo najljepše ruže u Zrinskoj
Nitko ih više ne sadi pred kućom.