Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

Jednom ću napisati nešto o samoći
o nečijem jeziku u mojim petnaestogodišnjim ustima
u dva sata ujutro ispod tužne vrbe
na blatnjavoj makadamskoj stazi
ispred frizerskog salona “Petra”

o zimi u Bratislavi u nečijem krevetu
dahu češnjaka
i nepoznatim hrapavim madežima na
koži nečijih leđa pod mojim prstima

o zidu đačkog doma Dore Pejačević
pet minuta prije nego će se zaključati porta
i nečijoj vlažnoj ruci među mojim nogama
samoći između hladnog ožbukanog zida
i tijela nekog polaznika policijske škole
koji mi je rekao da imam tužne oči

o stjenovitoj uvali na Visu
koja mi je izgrebala leđa
o plikovima komaraca na nečijoj stražnjici
otočkom mraku, pa onda svjetlu,
pa tragovima menstrualne krvi na nečijoj
majici

o šarama oker pločica na podu kupaonice
jedne kuće na moru
u koje se utiskuju moja koljena
dok se o zidove odbijaju uzdasi
dok more valja kamenje na plaži
dok kamenje dobiva svoj oblik

o tijelu koje pamti
podstanarske stanove
mirise gume i jagode
toliko uzastopnih pokušaja
da bi se jednom, možda,
napisalo nekoliko stihova o samoći