Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

 

Bila sam jučer u Hotelu Dunav.

Ima dvije zvjezdice
(kažu da je doručak grozan,
ali ovih dana su ga nešto popravili,
jer ima više gostiju).

Prije nekoliko godina napisala sam tu pjesmu
Koja je postala prilično poznata
I izgleda da je dosta dobra.

Neki ljudi čak i plaču dok je čitaju.
Preveli su je i na njemački jezik.
Gospodin koji je to radio pitao me je,
Pomalo prestravljeno,
Je li to zaista o vašem ocu?
Tko zna kako ga on zamišlja.

Nakon tog romana, koji isto govori o jednom Hotelu,
Ljudi me pitaju, je li vaša mama još uvijek živa?
(Rado bih i ja njih pitala isto,
ali čini mi se nekako neumjesno,
vjerojatno je u meni problem.)

Sjedim za stolom u restoranu,
Baš tim, koji gleda na vrata kuhinje,
To su dvokrilna vrata koja olakšavaju prolazak
S rukama punim posuđa,
I valjda zbog njihove neprestane gibljivosti
Čini mi se kao da će se svaki tren pojaviti.

Zamišljam nekog preko puta sebe,
Nekog tko ne pita takve stvari.

Nekog, tko se ne čudi toliko.