Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

 

Oduvijek sam žalila ljude na blagajni
Koji na pokretnu traku stavljaju mačju hranu.
Stanovi koji smrde po mačjoj mokraći
Njihova tupa usamljenost
I tanke dlake na crnim vestama.

Jednom sam imala hrčka
Ali najviše od svega me zabavljalo
Hraniti ga karamelama
I gledati kako se rastežu između
Oštrih žutih zubića i prednjih šapa
(ako se to uopće može nazvati šapama)
Baš se mučio.
Ali, volio je slatko.

Međutim, te mačke, zlobne, opake i svojeglave
Nikada nisu bile moj par,
Previše loših osobina opravdavanih
Životinjskom prirodom, uživanja u ljenčarenju,
Frktanja, vađenja kandži nizašto, sebičnog,
Prijetvornog umiljavanja,
U klupku, jezivo milom na dodir
S hrapavo slatkim jezikom.

Baš me uzruja kad se gledamo,
Oči u oči,
Da ne skrenem pogled, sigurna sam,
Gadura bi mi namignula.

Jer ja, iako mi teško pada, ispunjavam ponekad
Tuđe želje, i znam da sam više pseći tip
Dok stojim na blagajni
I na pokretnu traku stavljam mačju hranu.