Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

JEDAN DAN NA MORU

Večer ne miriše na rakove i školjke,
noć će biti duga i isprekidana plačem.
Spavamo u krevetima na kat
da nam u sobu stane još jedan, mali.
Nekom retardiranom dječaku u susjedstvu
kupili su kućne karaoke, to ga strašno veseli,
veseli ga do dugo u noć.
U ovom dvorištu ne žive bube,
nego krvožedna stvorenja najgore vrste
i ona je ujutro sva natečena.
Na plažu ne možemo.
Smeta joj sunce pa opet plače.
Kupamo se na smjene, pola sata ti, pola sata ja.
Zaronim pod vodu da uhvatim zraka.
Navečer se susjedi spremaju u restoran,
a mi punimo mali gumeni čamac vodom
da bude kada, ona se smije.
Od sreće zaboravljamo gdje smo.
Večer je ljepljiva i sparna, neće da spava, onda plače.
Dugo je uspavljujemo, ti, ja, ti, ja…
Poslije sjedimo na terasi,
Kažeš: sjećaš se ljetos kad smo bili..
Kažem: da, bilo je barem deset kišnih dana,
vrijeme je bilo zbilja grozno.