Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

Sve se ozbiljnije molim Bogu
da taj život nikada ne prestane.
Sinoć mi je trebalo da se sjetim…
Kako se zvalo to mjesto, taj sklop okolnosti
u kojima sam nekada živjela,
prognanički smještaj, tako se zvalo.
Znam da su bile dvije riječi,
trebalo mi je da se sjetim…
Privijam se uz tebe,
mi smo dvije preodgovorne osobe,
dva prerano sazrela djeteta,
mi imamo bebu u drugoj sobi.
Pomisao na smrt je tako daleka.
Sjenoviti balkoni me podsjećaju na Vukovar.
Lipe u lipnju,
lubenice u kadi,
ulica Borisa Kidriča,
mjesto nepomućene sreće.
Ne znam uopće tko je taj čovjek.
Mjesto,
Mjesto na kojem ćemo provesti noć,
ti,
mjesto na njenom vratu,
tako valjda miriše raj,
ma samo da me život ovaj put poštedi
da me zaboravi.