Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

Mogao bi biti tumor
A možda je multipla skleroza
U svakom slučaju, Vi se ne uklapate u kliničku sliku.
Gleda me mlada doktorica,
Svojim plavim očima, plavim kao more,
Kad ih zaklopi ima savršenu svjetlucavu dugu
Jutros razvučenu tušem
Bez i jedne mrlje
Dok ja imam tri malene lezije,
Koje se ne uklapaju.

Ima dva sina, i oca poznatog liječnika
Preko kojeg mi je svekrva sredila pregled,
Fokusiram se na nju
Na decentno prstenje, narukvicu kojom zvecka, sjajnu
Čistu i uglancanu,
Cijelu takvu, i na njen kombinezon,
Sedefasto bijeli, sigurno je pod suknjom, i bistar pogled,
Ne kao moja zamućena tekućina,
U dubinama leđne moždine,
Po kojoj sam ja ja, a ona ona.

Tako da se ne uklapam
Baš ni u vlastiti život, u svojih dvadeset pet godina,
Ni u sliku svoga djeteta,
Koje nema moje oči, nema baš ništa moje
S ovoga svijeta, što bi joj mama ostavila,
Njene su plave i bistre,
Ne zelene i mutne, kao Dunav pod mostom,
Kod granice.
Doktorica priča na mobitel, više brblja,
Ispravlja jedno koljeno i sva je u toj čarapi
Koja se neuklopljivo nabrala na njenoj nozi.

Ima takvih ljudi, s djecom, s plavim očima
Sa životom,
A ima i ovih mutnih, s oligoklonskim vrpcama,
Ako treba, nek bude brzo,
Nek me što prije zaboravi,
Moje sretno, plavooko dijete.