Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić
*
Ležala sam potrbuške na krevetu
u hotelu Continental u Rijeci,
bilo je odvratno hladno,
ali bilo je more,
bio je ožujak,
bila sam pjesnikinja.
Moja cimerica
je pušila travu od šest ujutro,
tapete na zidu podsjećale su na Rosemaryinu bebu,
izašla mi je prva knjiga pjesama.
Život je tek trebao početi
svi su mi to govorili,
ali ja sam znala da je nešto završeno
i da nikada više neću pisati
knjigu za koju ne znam da je knjiga,
uz bočicu badelovog konjaka, meki York i svijeću
pretvarajući se da sam Jesenjin.
Bojala sam se da je s pisanjem gotovo,
vrata se nisu više dala zaključati
sve te velevažne glave gurale su se kroz prozor.
Onda je u sobu ušao Simo.
Legao je pored mene.
Ja ne znam kako dalje, rekla sam,
iz blizine smo se gledali.
Pretvaraj se da si netko drugi, rekao je
ja to uvijek radim, kad sjednem pisati.
Uštipnuo me je za bedro,
malo kasnije smo se napili.
Srela sam ga jednom u gradu nakon kemoterapije:
Hej, sjajno sam!
Imam garanciju na pet godina!
Kao moja veš mašina, odgovorila sam,
bila je to najgluplja stvar koju sam u životu rekla.
Još nisam izbrisala njegov broj iz mobitela
uvijek je tu kad trebam nekoga na S.,
pretvaram se da nešto tek treba početi
da sam netko drugi
iako je jasno, samo se o krajevima radi.
Sadržaj
DJEČJE PJESMESve je spremno za Tvoj dolazak
Jednog dana, kad vi budete umrli
Malo mi treba da odem preko ruba
Iz svoje djece izrasla sam tvrđa i tamnija
Prošli smo mrtvu pticu
A jesu li bedaci dedi otkinuli ruke?
Nikada nećete saznati koliko vas volim
MAMINE PJESME
Dragi Bog prebiva u detalju
Noć je bila duga, izlazi sunce
Sve se ozbiljnije molim Bogu
Soba 39
Jedan dan na moru
Mogao bi biti tumor
Moja mama donosi vijest
Za svoj pedeset i šesti rođendan
TATINE PJESME
Bila sam jučer u Hotelu Dunav
Da je Matoš kojim slučajem znao pisati ovako
Bio je to 17. 11. 2012.
Vučemo se cestom uz polje
Kod nas je drum široka cesta
PRIJELAZ ZA DIVLJE ŽIVOTINJE
Imam prijelaz za divlje životinje
Bio je mrak
Svaku večer četrdeset pet minuta radiš na sebi
Jutros su me iz kreveta digle trešnje
Stajale su pored ceste, te dvije žene
Sada trebam pisati
Buce debeljuce cupkaju i sopću
Oduvijek sam žalila ljude na blagajni
U čekaonici naše ambulante je glasno
Umro je u strašnim mukama
Poezija ne trpi prenemaganje
SKRIVENI FAJL
Ne mogu napisati pjesmu
Jednom ću napisati nešto o samoći
Moja baka nikako da umre
Ležala sam potrbuške na krevetu
Već dugo razmišljam, danima
Tvoja žena bi trebala imati strast za prirodu
Baka je napokon umrla
Ja sam opsjednuta sobom
Kupujemo vrata
Već mjesecima ne napuštamo položaj
Ljepši si
Carmen i Carlos
Posjedovat ću te
Ti si moj Krist
Impresum