Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

 

Ležala sam potrbuške na krevetu
u hotelu Continental u Rijeci,
bilo je odvratno hladno,
ali bilo je more,
bio je ožujak,
bila sam pjesnikinja.
Moja cimerica
je pušila travu od šest ujutro,
tapete na zidu podsjećale su na Rosemaryinu bebu,
izašla mi je prva knjiga pjesama.

Život je tek trebao početi
svi su mi to govorili,
ali ja sam znala da je nešto završeno
i da nikada više neću pisati
knjigu za koju ne znam da je knjiga,
uz bočicu badelovog konjaka, meki York i svijeću
pretvarajući se da sam Jesenjin.

Bojala sam se da je s pisanjem gotovo,
vrata se nisu više dala zaključati
sve te velevažne glave gurale su se kroz prozor.

Onda je u sobu ušao Simo.
Legao je pored mene.
Ja ne znam kako dalje, rekla sam,
iz blizine smo se gledali.
Pretvaraj se da si netko drugi, rekao je
ja to uvijek radim, kad sjednem pisati.
Uštipnuo me je za bedro,
malo kasnije smo se napili.

Srela sam ga jednom u gradu nakon kemoterapije:
Hej, sjajno sam!
Imam garanciju na pet godina!
Kao moja veš mašina, odgovorila sam,
bila je to najgluplja stvar koju sam u životu rekla.

Još nisam izbrisala njegov broj iz mobitela
uvijek je tu kad trebam nekoga na S.,
pretvaram se da nešto tek treba početi
da sam netko drugi
iako je jasno, samo se o krajevima radi.