Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

 

Malo mi treba da odem preko ruba.
Sad je već noć i ona spava,
a zaboravila sam pogledati njezina leđa.

Ima ta jedna knjiga, čitali smo je oboje,
junakinja, tako se kaže za glavni lik,
djevojčica, umire od leukemije, umire od početka,
i zna se da će umrijeti, i nitko tu ne može ništa.
Zamisli da ne možeš spasiti vlastito dijete.

Nitko ne može spasiti nikoga.

Mrznem u toj misli, stranicu po stranicu,
klizim prema plavom samotnom trenutku umiranja,
zadnje odlazi osjetilo sluha.

Na početku imala je tu masnicu na kralježnici,
tata je vidio, tako je počelo.
Neki dan dok sam ju kupala, kamenčići iz parka
rasipali su se po pločicama, tuckali veselo,
nastavljajući njeno poslijepodne,
vidjela sam nešto, masnicu na leđima,
plavu kao samotan trenutak.

Reci da se udarila, reci.
Udarila se, kažeš.
To me je neki striček, striček viršl, smije se.

Zamisli da ne možeš spasiti nikoga.

Ne misli.