Prijelaz za divlje životinje | Ivana Bodrožić

*

 

Poezija ne trpi prenemaganje,
zazivanje Boga da ispuni pravdu,
uspješne,
potpune,
a jedinstvene.
Ne trpi unaprijed određen put
koridorima sigurnih riječi.
Glatke površine.
Pražnjenje crijeva
svaki dan u isto vrijeme.
Jake i nepobjedive
izvan sigurnog prostora bodljikave žice.
Utabanu stazu
dobrohotnog obiteljskog nasilja
kojom se krećemo generacijama
slijedeći miris užeglog ulja
zatvorenih očiju,
samo da dođemo do doma.
Postoji doduše i drugi put,
razumije se,
to je tek rukavac
u kojem nemaš pravo biti žrtvom.
Pustiš da ti kosti lijepo strše,
preoznačiš svaku riječ na koju naiđeš,
puna srca prigrliš priznanje
kako baš ništa nemaš
i nikada nećeš ni imati,
osim tih smiješnih riječi
koje ti iz prozirnog neba
pljušte po glavi.
Nađeš jedan mali zaklon
(ako takav uopće postoji)
e, tamo, možda te čeka Poezija
i trpi
sve
tvoje.