Vrtlar | Krešimir Mićanović

LAGANO GURNEŠ VRATA

Prvo sam vidio da na njegovoj majici piše crnom bojom closed. Pogledao sam potom gore i vidio kako lete, bar je izgledalo tako, kako lete i padaju žuti padobrani. Tada sam pomislio da sve i počinje tako da prvo otvoriš oči. Sklopio sam svoje oči i otvorio ih. Sve je bilo isto.

Dok sam se penjao stepenicama u sobu, otvorio sam paket naslovljen na mene. Dobio sam od Tanje sir iz Bjelovara. Onaj sir koji se ne topi na moru. Ipak sam ga, zajedno s mravima i drugim malim životinjama, ubacio u frižider. Izišao sam na balkon i uspio pogledati samo susjedne čarape. Ovakav sam, držeći vreću sa smećem, poželio glazbu koja je svirala na teraci restorana spustiti na dno ribama i školjkama. Kao da sam vidio između čarapa umirovljenika koji nakrivljuje glavu prema meni. Mahnuo sam mu nekoliko puta. On kaže da se puno važnih stvari dogodilo na njegovu balkonu. To nikako ne mogu reći za balkon na kojem stojim. Na njemu se sada suši ručnik, espadrila i plastična vrećica. To je sve. Mogu samo dodati da se na mome balkonu ništa ne događa i da sam stoga ponovo sjeo u sobi.

U novinama je napisano da knjiga The Penguin Book of Australian Women Poets ima točno 293 stranice. Na Josipovim vratima piše da svi putovi vode u P. Podgajce. Naljepnica Treći program sluša vas. Na hrptu časopisa preko imena grada napisano je velikim slovima dekadencija. Ne mogu više čitati. Počeo sam lagano nabrajati sve ove sobe. Pokušao sam se uvjeriti kako bi sve u ovoj sobi izgledalo da je, eto tek sada, prviput otvaram jer su vlasnici jedriličari na moru. Penješ se stepenicama. Da li ih ima trideset i devet kao u pjesmi, pitaš se? Prvo ključ. Sve je pripravljeno i složeno. Poluspuštene su rolete. Gramofon s vazom. Frižider prazan i isključen. To bi me naljutilo i više se ničega ne bih sjetio.

Sada će početi jer je sedam. Uz slovensku polku iza ugla dolazi kamion s mršavim slonom koji je tako slab da nema snage ni mahati ušima. Kupači izviruju iz rijetkog pijeska i plješću. Više ga nema. Dok oni spuštaju glave, na vrhu Grand hotela Metropol u Portorožu vrti se i svijetli veliki kotač casino.

Odjednom čujem Hotel California. Sve glasnije. Opet sam se sjetio kako smo se zajedno igrali videoživotinjom koja jede točke labirinta. Sve brže i snalažljivije. Opet sam ustao i ovaj put izgovorio njezino ime. Ništa nisam čuo osim H.C. Ponovio sam Vedrana malo jače. Ponovo, razgovjetnije. Ne sjećam se kada je vrpca prestala. Sklopio sam svoje oči udarcem kojim nestaje svjetla u frižideru. Samo lagano gurneš vrata.