Vrtlar | Krešimir Mićanović

NOŠEN VJETROM

Danas sam zapisao da je već jedanaesti dan. Sve je isto. Gledao sam kroz prozor i na mostu prolaze automobili i tramvaji. Ovdje sam već dugo, ali nisam čuo njihov zvuk u jesen. Dolje, ispred prozora, prolaze dvije djevojke. Opet sam posložio knjige i ne mogu više čitati. Ne znam što znači jezik. Prekjučer sam se probudio u pola četiri i htio sam otvoriti vrata koja su bila zaključana. Trebalo mi je dugo da pronađem ljepljive ključeve. Nisam mogao vladati svojim rukama. Što ti radiš? Grad je izlijepljen sumnjivim plavim plakatima i sve je sivo. Nedjeljom je pogotovo tako. Mislim da sam dobio sunčanicu i ne mogu ti više pisati. Treba uništiti pakete papira. Danas sam zapalio 20 kg. Zadnja su nestajala mala slova, svi naslovi su se smežurali.

Ovdje je grad i nema zime. Ona se zadržava na rubovima šume bukve. U novinama je sve više tekstova i mladi redaktor ne zna kako ih pročitati. Da li si popravila svoj sat? Kupio sam književnost na ulici i nisam znao što dalje s njom. Srećom, nestalo je struje i ušao sam u prvi poluprazni tramvaj i čitao. Čitao sam. Nešto ću ti od toga i poslati. Sada sjedim na stolici. Napisao sam da sjedim na suncu, ali sam prekrižio jer to nije istina. Hodnik je još uvijek isti sa crvenim otiračima. Moja su vrata desno, četvrta od kraja. Čujem kako netko kuca po vratima i približuju se. Vrata se neprestano otvaraju i zatvaraju. Još samo troja vrata do mene. Dvoja vrata. Ja. Šutim. Ipak ulaze dvije starije žene u mantilima s cekerima u rukama. Pitaju me da li znam kako se spasiti. One imaju puno letaka. Kako se spasiti? Ne znam, pitam ih tri kovanice da bih te nazvao.

Više ne slušam radio. Što ti radiš? Da li me se sjećaš? Odavno već nisam bio u šumi sa dvanaesticom. Više ne nosim vrećice koje si ti upoznala, navlačim jednake čarape, ne čitam osmrtnice, ne pušim, ne pišem, ne slušam. U restoranima društvene prehrane sve je više ljudi. Salvete možeš dobiti na blagajni. Samo jednu. Iza restorana odvlače kamionom otpatke za životinje i asfalt je mastan i klizav. Da li se i ti sjećaš ilustracije iz enciklopedije koja prikazuje kako vlak vuče vagone prepune hrane s puno kalorija? Noževi i vilice su svinute. Smršavio sam 1 kg. Počeo sam učiti strani jezik. Ti znaš koji i gdje. U liftu su grafiti bez šešira. Što je moć? Kako ti inače izgovaraš akademija? Da li bi ikada htjela pojesti nešto plavo? U kaputu sam pretrčao 800 metara i vruće mi je. Bole me uši. Da li bi željela slušati o biografiji ulice i dr.? Da li još uvijek rušiš pepeljare u be hodnicima?

Ti si obično govorila – popizdila sam. Mrak je uvijek isti. Netko je u sivoj trenirci ukrao u ženskom krilu zgrade ulazna vrata, razbio dupli prozor i izbušio rupe na drugim vratima. Jutros je dolazila policija.

Ipak slušam radio. Uživam dok ležim i čujem pjesmu iako je ne razumijem. Čujem samo jezik i bubnjeve. Pojačao sam ton. Sada već pišem nečitko i često zastajkujem, odustajem. Poslije ručka čitam poruke, kupujem bundu, tražim desnu rukavicu, novčanik, nudim se za čuvanje djece do 4 godine. Sve to, ti si materijalist, ti si komercijalist.

Što ti radiš? Da li me još voliš? Ja sam crno, obično si govorila. Ja sam prostor koji govori i diže ruku. Tu sam. Ti ne znaš. Napiši onda bar 17. eskimski način za snijeg koji pada nošen vjetrom.