Vrtlar | Krešimir Mićanović

LJETOVANJE

Oni su ljeti uvijek tu. Ponekad pomislim da oni nigdje i ne idu. Kada je dan, drže laktove na tezgama, hodaju oko kamiona, piju vodu, sjede na kutijama. Oni najmanji se propinju na prste i žmirkaju preko kajsija. Koliko imaju tona? Obično im dolazim noću. Iziđem iz praznog tramvaja na 5. križanju i dalje znam put napamet. Brojim samoposlugu, govornicu, kiosk i crkvu kao klikere. Kada pređem autocestu, znam da ću uskoro ugledati njihove aluminijske krovove. Prolazim pored niskih kuća koje imaju osvijetljene podrumske prozore presvučene zastorima. Prije negoli ću umarširati na tržnicu, zaustavim se i odahnem.

Ona ima četiri reda tezgi. Voda za piće je gore lijevo. Šmrkom je opran asfalt i još uvijek je mokar. Kako mirišu rajčice? Popnem se na podnožje svjetiljke i gledam kako spavaju. Sve je mrak i mačka. Trgnem se i siđem sa svjetiljke. Kao da miriše kreč. Stanem iza tezge i mislim da sam vaga, napravim nekoliko krugova. Nekolicina leži na natkrivenim tezgama s polusvučenim čarapama. Čujem kako hrču u kamionima i pričaju. Oni imaju šarene jezike i šarene deke.

Ponekad dođem u iskušenje da ponesem na tržnicu npr. Zlatnu knjigu slatkih jela ili hrvatskog pjesništva, da nekoga probudim i pokušam mu ih prodati. Da to pokušam u jedan i pol noću? Uvijek odustajem. Pomislim, onda, bar nekoga povući za uho ili odnijeti cipelu. Odustanem. Sačekam još pola sata, iz najlonske vreće izvučem papriku za doručak, strpam je u džep i krenem. Onima koji spavaju, poželim tiho laku noć.