Vrtlar | Krešimir Mićanović

OIL RESISTENT

 

Ta rečenica mu se javila kasno uvečer. Da je ne bi zaboravio, ustao je iz kreveta i zapisao je. Naime, već mu se događalo da strašne priče potpuno zaboravi. Sjeća se jedne koja sada tek glasi: limeni, kal. On vjeruje. Obvezno zapisuje velikog brundavog psa (ne zna pravo značenje), metlu (falos, žena), zubi (opasnost), koji se ponekad jave noću. Kao dječak je volio spavati pokriven dvjema dekama i perinom. Razmišljao je da li i guske sanjaju kada spavaju ili proživljuju svoj san kada se gledaju u lokvi. Tako spavajući, dogodilo se da ga jednog jutra nisu mogli naći u perju. Drugi put je spao s kreveta i probudio se ujutro ispod njega. Tada je prvi put zakasnio u školu.

Već ujutro mu se ta rečenica činila ludom, i uopće, ona je inače, bila sva, baš, e, da. Mučila ga je bojazan da joj neće imati snage reći, pogotovu poslije razbijena ogledala i izvađenog zuba Gustava. U snu ju je zvao drugačijim imenima: Enka, Herminna, Ksenija, Vivijen. To joj neće reći jer će se naljutiti. Ispričat će joj ovu priču. Prošla, koju je završio: Znao sam da trenuci ispisivanja sustava znakova nisu istovjetni njihovu čitanju, nije joj se dopala. Zato je strpljivo očekivao završetak zadnjih riječi, iako je znao da njihov kraj nije pravi, i da ga njegova krajnost uvodi u novo i sumnjičavo. “Bože, kako je pametan!” Puno toga je znao prije svih, pa tako i prije nje. Znao je stvari koje će se tek dogoditi. Vjerojatno je zato bio s njom. “Strašno sam radoznao. Baš me zanima da li će sve biti novi san, da li će itko biti drugačiji nego li u mom snu. Strašna priča.” Naime, u svome snu sudjeluje samo kao glumac. Pokreće se zajedno s drugima, razgovara, puši. Sve je jednostavno. Nema letenja ili kartanja s Eskimima, ruske pjesnikinje A. An., Glogovice. Kao da nije san. Ipak, prije samoga kraja, snivaču netko kaže: Vidiš, ovo nemoj ponoviti. Sve će biti dobro. I stvarno, san se gotovo već sljedeći dan ostvaruje. On se, zapravo, ponavlja s njegovim neznatnim ispravkama, i nešto malo brže i glasnije.

Ona najviše voli njegove OIL RESISTANT. Žute, kožne, prave kanađanke. On se u njima nespretno kreće. Često gubi ravnotežu. Kada joj dođe, ona mu ih skida. Iz njihovih izbrazdanih đonova vadi kamenčiće, stakalca, opruge kemijskih olovaka, dio čepa coca-cole. Kaže mu: To je kao kad vadiš školjke iz mora. Divno. Moj Kaligula. Voli je kao Kseniju ili Xeniju koja se nabija u hodniku s masnim vratovima i mišićima. Penje uz stepenice.

Najdraži mu je njezin članak – crne cipele, tanke crne čarape. Njezin nježni crni članak nestao bi u njegovoj žutoj čizmi.

Najbolje da joj sve ispriča. Zna, ona će ga pogledati da je baš tako odvratan. To će govoriti, kao da mu već dugo objašnjava, da on nije tako loš, naprotiv, tako crn je drag i nevin, ne zna zašto je tako bezobraznohladan, zašto su sve njene pjesme i glumci tako mu grozne, kako može njen šal, tako lijep… Krenut će sama krajem hodnika (to je stvarna pjesma), a u njoj će se, kao kad padaju kruške i jabuke, skladno i sretno umnažati nepoznate riječi: