Vrtlar | Krešimir Mićanović

PORED TRAČNICA

Sjedio je stiješnjen vlagom zidova. U glavi mu je tutnjilo nešto ružno. Gledao je kišu koja pada. Htio je s ove visine mahnuti djevojci obučenoj u talijanskog konduktera. Izgledalo bi da maše tramvaju. Sjećao se bivših kiša u ljetna predvečerja. Sve je bilo kiša. Običavao bi tada naslonjen dječjim nosom na prozor promatrati kako pada, kako prolaze oluci i šatori. Sada mu je odjednom izgledalo sve tako blisko i drago. Prepoznao je svršetak ljeta, pa kišu. (Kao rečenica bez predikata, kao VATRA!!) Sve je dalje znao sigurnošću uhodana šetača. Radosno je stavio ruku u džep. To je bila čudesna kiša, progovorio je. Znači, dalje je skupljanje rublja sa žice, kokoši ispod oraha, spuštanje roleta, svježina sobe, pucketanje mokre kose, potraga za svijećom, pa jastuk. Ujutro bi idući u školu brojao razlupane crepove.

Posljednje vrijeme često se nečega sjeća. Ne zna što učiniti s tom odvratnom sporošću. U vojsci je deprimirajuća nedjeljna predvečerja provodio vozeći se neprestano autobusom. 301, 302, 400, 225, 301, 302, 400. Sa zadnjeg sjedala prolazili su sivi, mrkozeleni, zagasiti, šareni, žućkasti, pepeljasti, riđi lageri. Jedne je noći, tako, padala kiša (kao ova sada) i na prljavom staklu autobusa povlačio je prst krugova gramofonskih ploča. Na asfaltu je bio sav neon, uzbudljiv i vruć. Slijepac je jedan, bez psa, pitao nešto mladića i djevojku, i njih troje su bili jedini na kiši te široke ulice. Htio je viknuti vozaču da stane, da pokaže, razdijeli stranice jutarnjeg izdanja…