Vrtlar | Krešimir Mićanović

DIOKLECIJAN

Trebalo je već otvoriti vrata. Spustio je plavi kačket limenih portirskih slova i krenuo ka početku hodnika. Rub se na zatiljku istrcao, izlizao, zbog uvijek nakostriješene kose i to je prikrivao držeći ga prstima. U ovoj škotskoj zgradi nekada je bila kožara. Dodirivao je crvene cigle kao papke. Možda su ovim hodnikom gurali živi kreč. Da bi vidio snijeg kako pada, udaljio se od prozora i popeo na prste. Gledao je prozračne mrlje i činilo mu se da će ga potpuno zatrpati. Danas trebaju započeti prenošenje kipova. U svoju željezničku torbu strpao je lipu, budilnik, ispraznio je ormare, povadio listove duhana prepune moljaca. Najviše su dolazile učiteljice. Najupornije su. Vukle su djecu po sobama, ponavljale nazive, 18, stoljeća, kamen, 20 x 15, sadra, bez nogu. Sve one znaju. Uvukao je ruke u duboke džepove i stisnuo ljepljive ključeve. Trebali su već doći kamionom. Direktor je najavio dolazak oko deset i vodit će zapisnik. Dioklecijan se leđima oslonio o zid. Grozna je hladnoća njegove debljine, osjećaš kako se mijenja boja tvoga lica, otupiš kao siva, na tebe se počnu hvatati krečne ljuske, izlomljeni pjeskoviti novčići. Svi kipovi izneseni u glavni hodnik izgledaju kao postrojena francuska vojska na brdu, kao colonne. Ponekad mu se činilo da ga ti kipovi gledaju. Pogotovo su u njega nelagodno i okrutno gledale gole žene do pasa. Željele su ga raznijeti, uništiti. Glupost. On je čuvar. On ima čekić. Prošao je pored vrata WC. Nije znao ni kako se riješiti onih posjetitelja koji svrate ovdje samo da bi pišali. O tome je razgovarao i s direktorom. Spremio je svu arhivu, povezao je konopcem, stavio u drvenu kutiju, a na nju svoju knjigu dežurstva. Trebali su već doći kamionom. Direktoru bi predao ključeve i krenuo nazad. Pozdravljao žene koje sipaju pepeo da se netko ne bi okliznuo. U svojoj kuhinji otresao snijeg i popio čaj bez limuna i šećera. Skinuo je čisti bijeli okovratnik i ugurao ga u džep. Hodao je ledenim hodnikom ka visokom uskom prozoru. Isuviše se približio i nije vidio snijeg. Odmaknuo se nekoliko koraka i ponovo propeo na prste. Poželio je vidjeti more.