Vrtlar | Krešimir Mićanović

ON IMA MILIJUN STANOVNIKA

Probudila sam se poslije dva sata. Nisu me boljeli zubi. Jezikom sam ih opipavala i znala da se s mojim zubima, usnama, mojom glavom, nešto promijenilo i da više neću biti kao prije. I sada nisam sigurna da bi sve izgledalo ovako da se ovo nije dogodilo. To uopće nije važno. U sobi me je čekala moja sestra i bilo mi je drago. Sjedila je na krevetu i držala avokado i ananas. Znam da Mi. nikada nije jeo avokado. Sestra me je poljubila i otvorila prozor. Ušla je potom i liječnica i njezin pomoćnik. Sličili su na nezgrapne ljubavnike. Liječnica je stara i sva naborana, a njen pomoćnik je nizak, mlad i debeo. Ne znam da li su oni čitali Ljubavnika Marguerite D. Pročitala sam ga prije tjedan dana i sada je iznad moga kreveta, kao molitva za Mi., moje zube, prilijepljen završni dio. Nisam ga točno prepisala. Nisam to učinila namjerno jer sam htjela imati te riječi iznad velikog jastuka baš onakve kako ih se sjećam, kako ih volim. Samo je zadnja rečenica točno onakva kako je napisala Marguerite D: Voljet ću te sve do svoje smrti. Zaboravila sam napisati još jedno e u Margurite. Lijepo je izgovoriti Marguerite. Zaboravila sam da li sam napisala: Mislim na tebe ili na tebi. Zaboravila sam akuzativ muškarca. Puno sam toga zaboravila. O tome nisam mogla govoriti sa sestrom jer bi ona rekla da je to zbog plina. Odavno već ne razgovaram na hrvatskom. Ovdje ga nitko ne zna. Htjela sam napisati Saulu B. pismo o mome profesoru književnosti, o muškarcima koji ne brišu spermu sa svojih čarapa. Htjela sam ga upitati u post scriptumu da li on zna nešto hrvatskog. Naravno da to nisam učinila. Pisati pisma kao on. Želim napisati pismo o tome, voljela bih s njim razgovarati.

Kada sam se probudila poslije operacije, učinilo mi se da je on kraj mene, da me drži za ruku. Počela sam jako plakati i liječnica je mislila da me bole zubi.

Puno mi nedostaje. Nema ga. Ja ga volim. On ne zna pušiti jer to čini kao vlak. Otići ćemo zajedno na Hvar. Skakat ću sa stijene i pitati izronivši iz vode, jel dobro, jel. Danas sam pila mlijeko nakon puno vremena. Popila sam pola šalice jer ga ne volim. U Zagreb sam došla krajem ljeta i vratila se isto. Ovdje je sada proljeće. U Zagrebu je sada jesen i čudno mi je kako on ima milijun stanovnika. Prvo sam tražila taxi i odvezao me je u prebukirani hotel. Nisam znala kamo dalje. Ne sjećam se koju sam prvu riječ naučila. Mislim da je to cvrčak, ali, smiješno mi je. Što bih sa cvrčkom u gradu? Počela sam ponavljati gramatiku. Žena, žene, ženi, ženu, ženo, ženi, sa ženom. Ovdje sa sobom imam Zašto volim Zagreb Veselka T. Platila sam je 250 tisuća. Ne mogu sve razumjeti. Već drugi dan slušam Arsena D. kako govori: Sve što znaš o meni to i drugi ljudi znaju. Čovjek kao ja. Sandra. Ne vraćaj se starim ljubavima. Odabrat ćeš gore. More od olova i nebo od borova. Pokušala sam to izgovoriti na engleskom, ali ne zvuči tako lijepo, iako je engleski puno snalažljiviji jezik.

Dobila sam pismo od Mi. Plakala sam isto kada sam se probudila poslije operacije, kada sam ga vidjela pored sebe. Rekla sam kao isto, ali to nije dobro, to nije pravilno. Njemu treba 90 milijuna da dođe i on ih nema. Jedino me želi čekati u Bakarskoj ulici. 15. October je sretan dan. Kada smo išli u Bakarsku ulicu, prolazili smo pored gostionice u kojoj su pjevali Arapi. Bili su plave kose i plašila me je i uzbuđivala grlenost njihovih glasova. Svi su se njihovi konsonanti sporo kotrljali.

Sutra idem kući. Došla mi je sestra i dugo smo razgovarale. Rekla sam joj da sam dobila popis svih letova, da čekam još kratko i idem, da osjećam snijeg koji će početi padati, da ga želim poljubiti i reći mu Sretan Božić. Ponijet ću tisuću svojih fotografija.

Danas napuštam bolnicu. Došli su autom po mene. Spremila sam svoj krevet i promijenila vodu za cvijeće. Kad sam već ušla u auto, sjetila sam se da sam zaboravila razglednicu. Otac je bio ljut i čekao me je. On misli da ja ipak neću otići. Dok sam tražila razglednicu, gledala sam sobu u kojoj sam proživjela tri čudna dana. Znam da nikada više neću biti u njoj. Ne znam kako se, i da li se čovjek uopće pozdravlja s prostorom. Učinilo mi se da ponovo spavam, da me boli glava od velike žarulje. Jedino što sam mogla to je ići. Zadnje čega se sjećam je da stojim do prozora i gledam kako kroz zavjese raste šuma kao moji zubi.