Vrtlar | Krešimir Mićanović

ENFORMEL

Planovi grada krcati informacijama ništa ne kažu o posebno uzbudljivim ulicama i prvim ljubavima. Naravno da se to i ne očekuje. Da bi se stiglo do jedne Široke ulice, koja ne pripada gradu na moru, treba krenuti u šetnju po kiši. Nositi kišobran i šetati sve do trenutka kada se osjeti hladna kiša za vratom. A onda, šetati dok se ne zaboravi na hladnoću i počne osjećati lakim i prozračnim. Treba se provući kroz nekoliko uskih i krivih prolaza koji stoje kao postaje kušnje preko kojih samo pojedini stižu do neba. Ali nebo neće tako izgledati blizu kako se to možda čini u rečenici.

Zbog visoke ograde vidi se samo krov i nekoliko prozora. To je vila bivšeg političara, a niz kosinu koju se ne vidi, jer je u dvorištu, izdubljen je bazen u koji sada pada lišće. Preko puta te vile, doduše malo naviše, nalazi se kuća čija je fasada djelomice već otpala ispod prozora, a gore na simsu je isprana crvena cigla. Na kraju ove ulice nalazi se samostan časnih sestara koje uzgajaju ruže, a za ljetnog popodneva sjede vani kao što to čine žene u crnim papučama negdje u Slavoniji.

U kući bez oluka stanuje jedna gospođa, debela žena koja čitave dane posprema već složene stvari i koju brine pukotina nastala u spavaćoj sobi. Tako je izgledalo kada sam prvi put ušao u njezinu kuću. Njena kućna haljina posuta pepelom cigarete ostat će nepromijenjena. Nisam se osvrtao na lijevu stranu ulice i zaustavio sam se točno ispred kuće. Poslije sam saznao za bazen i lišće. Na zahrđaloj pločici sam pritisnuo dugme i namjestio svoj sako. Gospođa se pojavila na gornjem prozoru. Sačekao sam dvije minute da siđe dolje kako bi otključala ulazna vrata.

– Mislila sam da ste stariji, rekla je dok sam išao za njom.

– Ovo je nekada bio ulaz za poslugu, izvolite samo, pokazala mi je betonske stepenice na kojima su naslagane vaze sa cvijećem.

Išla je preda mnom. Ne znam kako bih je naslikao. Nekoliko mjeseci poslije, noću sam se budio i palio svjetlo pokušavajući pribilježiti točno njezin lik. Kako još izgleda debela žena koja ima 68 godina? Zatim su uslijedile popodnevne posjete. Poslije prve, došla je druga.

Popodne. Drugi put kada sam dolazio, vidio sam pri kraju ulice plavi minibus u koji ulaze časne sestre i pjevaju, iako u to uopće nisam siguran. Za časne sestre sam sentimentalno vezan kao što već priliči sjećanju na djetinjstvo i pripovijestima s otoka. Bio sam sedam godina star i jako sam se prehladio na kiši. Dobio sam visoku temperaturu koju ni ljekovita mast iz 17. stoljeća nije mogla skinuti. Sestre su bile jedine na selu koje su davale injekcije. Jednu sam dobio i ja. Poslije, kada smo se prije spavanja molili zajedno u obitelji, moja bi majka uvijek dometnula gledajući u mene: A sada ćemo se spomenuti i naše dobre sestre… Majka bi rekla njezino ime. Više ga se ne sjećam. Stavljam tri točkice, a u sebi strpljivo i tiho molim: Magdalena, Agneza, Patricija, Ancila, Julijana.

– One su jako vrijedne, kaže gospođa, i pokazuje u pravcu samostana dok nas dvoje sjedimo za stolom u svijetloj sobi.

– Ovo je vrijeme skupo za obične ljude.

– Sjedimo u sobi koju je najviše volio moj muž. Vidite ovu gore, pokazuje mi šalicom strop, nemarno namaljanu plavu boju koja ga je često žestila. Kada je umro, ležao je upravo gdje se vi sada nalazite. Ne brinite, nije bio na stolici na kojoj sjedite. Nekada se tu nalazio talijanski kanape, ležao je na njemu i njegove oči dugo nismo mogli sklopiti. Gledao je gore nemoćno u plavu boju. I mi gledamo gore u nebo.

– Gospođo, kažem smućeno, da li se možemo dogovoriti.

Sjedim preko puta, u prijeratnom namještenom stanu sa svim onim zbog čega mi se znoje dlanovi. Od svega što se sjećam ne posjedujem nigdje svoje tijelo. To je zbog toga, mladiću, jer moj muž nije slikar, rekla bi gospođa. Meni su ostale samo plohe. Čiste, bijele i malo vlažne jer ništa ne razumijem.

Gospođin muž je slikar. Već treći put dolazim u njegovu kuću, kuću njegova oca. Podrijetlo slikareve obitelji je nejasno i kalno. Ovo nejasno i kalno sam pronašao u jednom pamfletu koji je protiv slikara napisao njegov nekadašnji prijatelj. Uzrok njihove svađe je navodno gospođa. Tada je ona imala 19 godina. Sve ostalo me više nije zanimalo. Sigurno je da su slikarevi preci bili bogati ljudi. Jedan njegov predak nije imao obrve, a to se brižno skrivalo na obiteljskim portretima tako što su loši slikari umjesto obrva namaljali gustu, gustu crnu boju, gotovo čekinjastu, kao da pripada divljoj svinji. U obitelji su uvijek imali jedno muško dijete. Gospođin muž je imao iznad očiju guste, bujne crne obrve te nije teško zaključiti zašto su ga još u pučkoj školi zvali Vepar.

On nikada nije slikao ljude.

– Znate, kaže gospođa, sve što je ostalo mome mužu, i sada meni, ova je kuća. Živim gore na katu, a dolje smo prodali.

Dok gledam povješane slike po zidovima, gospođa ide za mnom i s okvira prstima skida uginule muhe. Ovdje ih ima jako puno. Dijelovi kamenčića prekriveni bojama kao da se miču na popodnevnom suncu, kao da su svježe školjke. Kihnuo sam nekoliko puta, i onda, kako se kaže, sve odzvanja, gotovo do staklenika.

Više ne brojim svoje posjete. Opet popodne. Ovaj put me je dočekala u izblijedjeloj haljini koja je napinjala njene grudi. Dolje, na rubu, prišivena je otrcana bijela vrpca.

– Ovdje dolaze oni koje žele kupiti pokoju sliku. Rijetko me tko priupita za muža. To je valjda ljudima neugodno. Spomenu njega kada govore o slikama, a mene kada pitaju cijenu. Znate, mladiću, oprostite što vas tako zovem, ja znam da ljudi žele slike i ovdje sam da ih pokažem. Ti ljudi koji dolaze obično su pristojni. Ponekad netko donese i kavu. Ipak, vaš dolazak vidim kao dolazak trgovaca u hram. Vidite, živim siromašno. Moj slikar, tako ga zovu, napravio je malo slika i još ih je manje prodao. Ovo što ovdje visi tako strpljivo i ono što je gore na tavanu, sve je. Ne mogu ih prodati tek tako. Vidite, ja ih ne gledam kao slike. Već sam vam rekla za hram. Ovdje sam prvi put spavala s njim. On je ovdje volio jesti, upravo s ovoga stola za kojim sada sjedimo. Oprostite što vas gnjavim, mladiću. Znate, ja kažem za njega On kao što to čine žene negdje u Bosni kada ostanu udovice. Znate zašto? Pa boje se da se On mrtav ne vrati. Što bi s duhom? Naravno da je to razumljivo. Znate, kada sam se prvi put pričestila, kada sam bila zaljubljena u svećenika, molila sam se da mi se ukaže BDM. Vi ste vjernik?

– Da, kažem ja neuvjerljivo.

– Tu ste, mladiću, gleda me učvršćena u naslonjaču, već sam mislila da niste ovdje kao Blažena Djevica Marija. Da, više se ne molim. Te njegove sličice čuvam kao sličice BDM u molitvenicima. A ovdje dolaze poduzetnici. Možda sam malo pretjerala. Ali zamislite krepku ženu s crnom torbicom, molitvenik i to je sve. Neću vas više gnjaviti. Rekla sam da se više ne molim jer bih se u svojim godinama jako uplašila. Sve je to možda zbog blizine samostana. Vrag će ga znati. Dok odlazim, izlazim iz uskog dvorišta, gospođa ide za mnom zaključati vrata.

– Gospodine, govori kroz ogradu, vi niste poduzetnik, vi ste simpatični hrčak.

Sljedeći put sam došao s buketom cvijeće. Pili smo čaj i grickali kekse iz šuštavog zlatnog papira.

– Vi ih volite grickati. Kada grickate ili kada kihnete, onda mi se čini da ovaj kat odzvanja. Jako ste akustični.

Ne mogu reći da ne gubim strpljenje i da me ne smetaju nazivi, ali moram napraviti posao. Skupljam hrabrost.

– Možemo li se dogovoriti. Volio bih bar jednu vidjeti u svom stanu.

Ona se nasmije i ode. Time završava još jedno popodne.

– Danas sam vas nestrpljivo čekala. Gospođa ustaje i prilazi meni i ormaru. Vadi pregršt fotografija puno sporije od moga srca.

– Ovo je moj muž. Kada gledam njegovu fotografiju, onda mi ne trebaju njegove slike. Možda sam lagala. Govorila sam o molitvama, a htjela sam njega.

Preda mnom je niz crno-bijelih fotografija, a iznad mene je gospođa kao vodič. Ovo sam ja dva dana nakon sahrane. Sjedim u naslonjaču ispred staklenika. Ne volim biti u gomili kada sam tužna, rekla je moja kćerka.

Ne mogu govoriti o svim neugodnostima i mukama koje sam pretrpio da bih kupio jednu sliku. Uz nju sam dobio i tri kolačića i usporedbu s hrčkom ili skakavcem. Dan kupovine bio je jedan od posljednjih posjeta. Da bih je uopće mogao kupiti, morao sam napraviti okvir jednak okviru slike koju odnosim. Praveći ga, posjekao sam jedan prst. Gospođa je govorila: “Vidite ove tanke pukotine. U početku ih nije bilo. Bojim se, kada nestane jedne slike da će se srušiti zid. Okvir mora čuvati ravnotežu prostora i težinu moga sjećanja. Inače se sve brzo zaboravi.” Taj okvir vjerojatno i sada visi na zidu i najintenzivnije skuplja prašinu koja nemilosrdno pada baš na sve i na ljude.

Nedjeljom gospođa koja živi u kući bez oluka ne prima posjete. Stojim na balkonu svoje vile, točno iznad bazena u koji pada lišće, i dalekozorom promatram kako ta debela žena navuče neprozirne zastore i u sobi nastane polumrak. Iako je ne vidim, znam da posprema već složene stvari i potom nježno naslanja glavu na ormar koji je kupljen u zimu 1960. Znači, kada gospođa nasloni glavu, u polumraku plava boja sa stropa počne podrhtavati i onda se dugo, ponekad sve do jutra, spušta prema dnu. To samo nagađam za pisaćim stolom. I dalje sa svojim trbuhom, koji viri kroz košulju kao da sam pojeo janje, stojim na balkonu. Potom maloumno počnem bacati kamenčiće u bazen. Želim praviti žabice jedan, dva, jedan. Zbog visine kamenčići odmah potonu. Kada i zadnji potone, nestanem s balkona. Time se završava jedno popodne.