Vrtlar | Krešimir Mićanović

ŠEŠIR ZA VRATIMA

– Dobar dan, rekao je Petar svojoj ženi. Kada smo ostali sami, raširio sam ruke po zidu iznad glave i čekao da počne. Razgledavao sam njegov stan i bilo mi je malo mučno i nelagodno u trbuhu kada sam ugledao plastičnu lubanju u zelenkastoj vitrini. Htio sam ponoviti početak: Dobar dan, rekao je Petar svojoj ženi, i pitati ga, ali je njegova žena ponovo s kavom ušla u sobu.

– Da li ste dobro, pitao sam.

– Pa znate, došla sam iz noćnog dežurstva pa sam malo umorna.

Petar je moj najbolji prijatelj. Njegova je žena plavuša, medicinska sestra. Ustaje s kreveta i popravlja zavjese. Pomislio sam otvoriti prozor. Petar me ponekad naziva telefonom i pita:

– Da li je ovo dobar početak, dobro me slušaš? Pazi, kako bi ti preveo na slovenski hi-hej djeco ili tik-tak mali kotačići.

Ponekad me tako probudi u dva ujutro:

– Znaš, sada sam na željezničkom kolodvoru, idem za Dubrovnik, ali me nešto kopka. Da li se sjećaš Faulknerove rečenice: Kada se pridigao, u staklima njegovih jeftinih naočala pojavila su se dva žuta mjeseca.

Ili ovako:

– Da li je ovo dobar početak: Dobar dan, rekao je Petar svojoj ženi.

– Kako se piše Ma-sa-ču-sets?

Nikada mu zapravo ne odgovorim jer znam da me samo provocira te da on i ne očekuje nekakav odgovor. Ipak se uvijek zbunim, zašutim i čekam ili spustim slušalicu. Petar i ja smo nekada, obično u proljeće, zajedno tražili dvokrevetnu sobu u prizemnim kućama na kojima ponekad piše: ČUVAJ SE PSA. Još uvijek se toga sjećamo.

Dok sam i dalje držao ruku na zidu iznad sebe, čekajući da Petar počne, gledao sam dupe njegove druge žene. Njegova žena je plavuša i dugo nisam vidio takvo dupe. Nikada mi nije htio do kraja priznati kada ju je i kako upoznao. Mirnina sestra radi s njom i kaže da se dvaput ševila u praonici rublja, jednom u liftu, zatim da je lezbijka visokih nogu, da ne pazi, ona pije itd. Stvarno ne vjerujem u sve to.

Petar je voli i ozbiljno misli da nije vidio ljepše dupe.

– Znaš, u posljednje vrijeme sam počeo ponovo sanjati. I prije sam sanjao, ali se ničega nisam sjećao ili stvarno nisam ni sanjao. A ti?

– Ne, bar se ne sjećam.

– Zadnji put sam se sjećao otprilike i ovako. Nije vam dosadno?

– Ne, slušaj…

– Da, bili smo podstanari kod jedne malo lude babe. Toga se dana uvijek dobro sjećam. Njezina je soba bila okrenuta sjeveru, bez tepiha, praznog namještaja sa šeširom okačenim na vrata. Nije izlazila i čitav njezin svijet je bio neumorno i agresivno hodanje po parketu i neprestano je zaključavala i otključavala vrata i dan i noć. Posebno nas je smetao povremeni cvil i piskut. Da, i sjećam se da počinje tako što je ona otišla, moja žena van i… Ma nee, ne da mi se, mrzim.

– Da ja ispričam, – počela je Petrova žena, – moj san.

Petar je odmahnuo glavom s još jednom glavom, i otvorio pivo.

Počelo je proljeće i napokon je dobro hodati u laganim cipelama. Dobro se sjećam okrečenih soba i otvorenih prozora. Iz autobusa gledam zgrade od opeke i starce kako vješaju rublje na žice s kotačićima tik-tak, i to je sve.

– Sviđa ti se, pita me njegova žena.

Petar se premjestio na drugi naslonjač, a ja sam ostao na svom. Iza naslonjača je njegova žena i ona mi užurbano pokazuje prste, sljepoočnicu, usne, ali ja ništa ne razumijem. Inače, Petar ima zavoj na glavi. Sinoć me je nazvala i pomalo histerično objasnila da svakako dođem ujutro jer se dogodilo strašno i da se ponašam tek tako slučajnost.

– Petre, kažem poluslužbeno i kucnem o zid. U proljeće me često boli glava. Što god da radim, imam osjećaj da sve prolazi kroz mene, imam osjećaj da nestaje moja ruka ako je stavim u džep. Zatvaranje vrata, prozora, kutije… jako opterećuje moju glavu. Baš tako, opterećuje moju glavu. Pokušavam se sjetiti kada sam prvi put vidio pojedine stvari. I sad ne znam zašto kažem flanel, zimzelen, lak, golub itd.

Kada sam spomenuo dupe, pogledao sam njegovu i ona se malo zacrvenila dvaput u liftu.

– Ne seri, kaže Petar. Okrene se cijelim tijelom i pogleda ženu. Ona potom uzme pepeljaru i iziđe van i vrati se.

– Kupio sam pištolj prije tri tjedna i svaku sam se noć oglédao s njim. Odem u kupaonicu i gledam cijev, okidač, poljubim ga. Držim čvrsto u ruci, stavim ga za pojas, nišanim. Jednostavno se igram. Prekjučer sam pucao. Stao sam pred ogledalo i stavio ga brzo na sljepoočnicu. Gledao sam svoju glavu, šaku, pištolj, pločice, lanac za wc-e i bijeli zid. Samo sam to vidio. Slušao sam da čovjeku, prije negoli će umrijeti, prođe njegov život kroz glavu kao film, kao brze male sličice. Ništa nisam vidio i bilo me je strah i htio sam sve nekako okončati. Brojao sam do deset pa opet do deset pa do osam do šesnaest. Kada sam padao dolje, lupio sam glavom o rub kade i moj se mozak prosuo po pločicama. Pokušao sam se sjetiti kada je metak prolazio kroz lubanju, ali sve sam zaboravio. Naposljetku sam ležeći pomislio na ogledalo i sve moje na njemu.

– Pretjerao si dragi. Samo si pao bez metka kroz mozak.

– Pa Petre.

Kada ustajem, rukujem se prvo sa ženom i poljubimo se. Otvaram vrata i za mnom kroz hodnik dolazi Petar. Kada smo ostali sami, s naporom se naginje prema meni kao da hoće nešto reći i svojim zavojem mi lagano dodirne vrat i kosu.