Vrtlar | Krešimir Mićanović

LJUBLJANA

 

Bili su u Ljubljani prošle godine. Mislim baš početkom sedmog mjeseca. Popili zadnje pivo na Zrinjevcu i onda se popeli na vlak. Već tada je karta u jednom smjeru koštala 450. Stigli su kasno navečer te su hodali po mraku. Prolazili su pored niza visokih kuća. Sjećaš se Cankarevih pripovijesti? Upravo tako visokih. U potkrovlju jedne od njih gorjelo je svjetlo, a na ulici nije bilo nikoga. Njima je kroz otvoreni prozor pjevala Edith Piaf. Kako se to piše?

– To je sve, pita me Vesna.

– Uglavnom je. Tako su mi ispričali.

– Nezanimljivo pričaš. Trebali bismo već ići.

– Dobro.

Okrenuo sam glavu prema gradu. Ovako s vrha sliči velikom tlocrtu na kojem se nitko ne miče. Kao razglednica Panorama. Lagano se podižem s plastičnog naslonjača i pokušavam uloviti željeznički kolodvor da se znamo vratiti. Na vrhu tri sata slušamo kako zastava vijori na vjetru, pijemo pivo, pivo. Nekoliko puta se mijenjaju svi posjetitelji. Trebali bismo već ići. Konobar im uvijek kaže. Novi su isprva ozbiljni na suncu. Vesna je prvi put vidjela čovjeka žutih brkova. Stalno puši lulu. Okrenuo sam glavu prema gradu. U blizini spomenika sjedi nekoliko biciklista. A most je zanimljiv. S lijeve mu je strane muški wc, a s desne strane mu je ženski wc. Kao da se. Penješ se. Spuštaš se.

Nagnem se prema Vesni i dodirnem preko suknje njezine gaćice. Prstima uhvatim gumu, povučem je i lagano pustim. Elastična je.

– Ti si lud, kaže Vesna, gledaju nas.

Prstima uhvatim gumu, povučem je i lagano pustim.

– Stvarno si lud.

– Vesna, samo mi je dosadno pa se igram. Nisu ti male?

– Igraš se mojom gumom? Stvarno si smijeh. Otkuda ti samo ideja da se igraš mojom gumom? Kupi si gumu.

Probudili smo se u šest. Putovali smo vlakom s dvije postarije Čehinje i njihovim šeširićima. Što smo sve radili? Zavirili u knjižare. Razgledali galeriju. Pojeli pizzu. Policajcima na ulazu pokazali osobne karte. Kupili kilogram naranči. Skupljali letke koji su padali iz aviona: ZEMLJA RASPOLAŽE HRANOM ZA 13 TRILIJUNA LJUDI. Kada smo pomislili da ne znamo gdje ćemo dalje, u spasonosni NOČNI TREZOR ubacili smo žeton i vrlo brzo se popeli gore.

Vesna me je ugrizla za najveći prst.

– Ti si luda, kažem joj, a trebali bismo već ići.

– Jesi li ti jak, a, jesi li ti jak ili se samo praviš važan? Zašto ti nisi tukao onaj automat s velikom kožnom loptom, a? Bojiš se? Kako je automat stalno svijetlio i govorio: ti si jak, malo jače, ti si jedrilica, jače, malo jače, ti si jedrilica, ti si jak… Ti si smijeh.

Za naš stol sjedaju mladić i djevojka. Prosim. Mladić je blago pijan i na vratu ima istetovirano nešto slično pauku. Okrene se i izgovori nam brzu nostalgičnu rečenicu. Ne možemo ga shvatiti. Djevojka spusti svoje pivo i objasni nam.

– Vi ga ne razumijete. Eto vidiš. On vam kaže da je najljepše kad… I ona ponovi njegovu nostalgičnu rečenicu: Najljepše je kad se dvoje mladih vole.

Na vrhu smo upoznali čuvara koji ima svog vrapca. Dok mrvi keks, vrabac odleti na stablo. Čuvar ga zatim zove Živko, Živko, i Živko sleti na koljeno po keks. Zanimljivo da gubiš ravnotežu.

Okrenuo sam glavu prema gradu. Trebali bismo već ići. Lagano se podignem da upamtim željeznički kolodvor. Ne mogu se sjetiti gdje je sve napisano: ti si rudar, jasnost, ponoreli su, jj, kavala, zbudi se.

Poželim opet žeton.