Vrtlar | Krešimir Mićanović

ODSUTNOST

 

Nisam se nadao da ću vidjeti 25 svetaca. Penjali smo se uz blagi uspon ulice. Obećao sam Jasmini da ćemo posjetiti u proljeće zoološki vrt, kažem Garyu. Gospodin David ovdje je već tri godine. U četverosobnom stanu oblijepio je sve okvire prozora crvenim išaranim vrpcama. Igra se sa svojom djecom risanke. Gospođa je sišla u hodnik. Dok smo išli liftom, koji se zove Dubrovnik, to je sve što sam saznao od Garya. Počeli smo svi dolaziti. Večeras je petak. U hodniku smo ostavljali kapute. U hodniku su kajkavci, 21 sat i maleni prozor s okvirom od crvenih išaranih vrpci.

Prvo sam popio pola kuhanog vina s lješnjakom koji mi je zapadao za zube. Pružio sam ruku.

– Zovem se Natali. Rođena sam na Sv. Brunu. Bruno? Da li ti što znači to ime? Pazi, Sv. Bruno. Bijaše kanonik u Kölnu i Grenoblu, profesor i biskupski kancelar u Reimsu. Osnivač najstrožeg kontemplativnog reda kartuzijanaca, ne.

– Medicinska sestra, drago mi je.

– Medicinska sestra sa Zvijezde, Drago.

– Medicinski brat.

Okupili smo se svi u velikoj sobi. U središte polukruga ušla je Norvežanka koja organizira ovu večer. Ovo je dobro. Mi smo svi ovdje. Ima nas dvadesetak i još više. Pozdravimo Željka i Jane. Mi znamo. Oni će se vjenčati. U Engleskoj. Mi smo sretni jer smo tu. Ovdje i tamo nema snijega. Govorim malo kao da čitam slikovnicu. To zaboravimo. Mi u Norveškoj imamo ih pozdraviti. Norvežanka se tri puta sagnula, podigla ruke, spustila ih. Hip-hip hura. Hip-hip hura. Hip-hip hura.

Svatko od nas je trebao nešto napisati za njih. Prepisao sam debelim flomasterom: Ž + J forever.

– Govoriš li engleski?

– Ne, prodajem med. Činovnica sam.

– Vratila sam se iz Sovjetskog Saveza. Tamo se votka prodaje na deset grama.

– 50 milijuna za gitaru je puno. Radio sam kao zidar.

Poslije 10 sati sastavljali smo pjesme za njih. Podijelili smo se na ženske, muške i one koji znaju engleski. Iz naslonjača sam gledao 12 muškaraca koji ne znaju engleski. U sobu je ušla žena. Ne slušam, kažem. Pjesmu je uglavnom sastavljao onaj koji pravi presvlake za kompjutore. Prvo sam pomislio da radi u pogrebnom OUR-u. Dunja ga je pitala ima li posla. On je odgovorio da ima za dva mjeseca unaprijed. Dunja misli da je to tužno. On isto tako misli, ali je ipak bolje da ima posla. Ne znam zašto je tužno praviti presvlake za kompjutore.

On nam odlazi.
On nam dolazi.
O, brate veliki,
Grickat ćeš krekere,
Igrat ćeš kriket.

Ostalo sam zaboravio. Gledao sam jednog kako je glup. Stalno je molio da imamo u vidu da Željko odlazeći u Englesku ulazi u novi fragment svoga života, “novi fragment svoga života”. Gledao sam kako drži lijevu ruku do svoga uha kao što to često činim i ja. Odlučio sam tada da više neću držati lijevu ruku do svoga uha. Medicinska sestra treba wc. Mislim da treba sići, pa se opet popeti na polukat i pokucati na vrata s lažnim dječakom. Sv. Natali je stavila kazetu s mirospokojem transcendencije. Pomaknuo sam zavjesu. Pomaknuo sam zavjesu. Očekivao sam da ću bar vidjeti mrak. Finac je učitelj kojeg zanima humanizacija odnosa u školi.

– Radim u bolnici. Na odjelu sam gdje dolaze mladići i djevojke od 15 do 28 godina koji imaju problema s plućima, dišnim putovima, grkljanom.

– Tu sam blizu. Gladan sam i došao sam se najesti. Inače, jako si dobro govorio o Gospodinu. Vrlo sadržajno i kontemplativno. Baš mudro. Jako dobro.

Prilazi mi mali vatrogasac koji nikada nije točno nacrtao šaraf. Svakako će upisati višu teološku. Nemam strpljenja gledati u luster i kuhinju.

– Nikada nisam bila na Kreti, kaže Ruskinja sa FF. Uskoro ću pokušati otići tamo da berem naranče. Znaš li kojeg Grka s Krete?

– Ne mogu ići jer nemam novaca.

– Kako to hoćeš i pustolovinu i novac i klimu?

– Dobro, ići ću zbog pustolovine.

– Hajde, pogodi tko je ovo napisao:

Naranča
Sreo sam te, bez tjednika u rukama,
između dva busa u zatišju vjetra i snijega.
Riječi o gradu, slijedu. Moj sumnjičavi
osmijeh. Zaokret glavom. Uočio sam promjenu
kose, očiju. Tvoj ruž.
Prije nego li ćeš ući u svoj bus /iz ruku
si ispustila stvari/, na nepravilnom
ledenom staklu nacrtala si VELIKU NARANČU.
Bez riječi, postupaka, pokrenuo
sam sebe. Odmicao sam žurno.
Bez okretanja.

Dalje znam i ja:

U džepu, u mojoj modroj ruci pržila me
naranča. Postajući dio mene. Osim
narančine kore koja je ostala na staklu.
U busu.

Poslije smo se počeli igrati. Ugasili smo dva puta kratko luster i počeli smo se igrati. Škarama smo izrezali papiriće na koje je svatko od nas trebao napisati riječ koju zatim tražimo. Tražili smo lulu, pustinju, nokte, pogreb, more, tele. Kada je došao moj krug, napisao sam: Odsutnost. Čuo sam kako su pitali:

– Ima li to veze s godinama?

– Da li bi se to moglo pojesti odjedanput?

– Da li si to ikada sanjao?

– Može li to stanovati?