Vrtlar | Krešimir Mićanović

EL SENTIMIENTO TRAGICO DE LA VIDA

 

Već je petnaesti dan kako vjetar nesmetano struji. Ne postoji zavjetrina i ništa ne leti tako lako kao oblaci. Ne mogu se pomaknuti zbog kralježnice i kroz prozor ih gledam kako lebde i na trenutak se tako spuštaju da mi se čine moćnim. Njihova sjena će prekriti zemlju. I da se mogu pomaknuti do balkona, ne bih gledao dolje papire i limenke koje se prostiru ulicama bez cilja. Najteže mi je noći jer sam onda kao u rogu. Nema zvijezda, nema svjetiljki, nema oblaka. Slušam samo turiranje motora koji na kraju naše ulice dobiju ubrzanje, a poslije se opet vrate. Sa zahvalnošću čekam da svane zora. Gledam iz kreveta i kada sam dobre volje kažem sebi da mi se ukočio vrat jer dugo gledam oblake. Znam da to nije zbog njih jer tada ne bi bilo ništa tako teško. Imam bar neku korist od toga što ležim. Više moje oči nisu crvene. Dok sam hodao preko polja, morao sam nositi maramu preko očiju, inače bih oslijepio. Zbog pijeska koji raznosi vjetar, svi imaju crvene oči, a u kuhinji često miriše kamilica koja raste uz zapuštene putove.

U našu zgradu se vratio starac koji je bio u bolnici. On za sebe tvrdi da je pekarev sin. Nakon dugo nećkanja i podsmjehivanja, svi smo ga počeli tako zvati. Slomili su mu ruku dok je išao baciti smeće. Pričao je kako je izašao u sumrak i pošto ne vidi dobro, umjesto u kontejner na kojem piše gredice 11, ubacio je smeće u gredice 1. Onda su istrčali čuvari i pretukli ga. A gledali su susjedi i nitko se nije ni zaustavio. Pekarev sin nije upamtio lica. Čak da ih je i zapamtio, to mu ništa ne bi pomoglo. Uslijedilo je niz tupih udaraca čizmom. Ležao je na asfaltu i svojom bradom milovao zrnca pijeska. Sada mu je ruka u zavoju. Slomljeno nekoliko rebara. Ranije je često dolazio u moju sobu. Čuo bih ga još na hodniku kako klepeće kanticom s mlijekom. Onda bi tiho zakucao, a ja bih se pravio da spavam.

– Dobro jutro, moj konjaniče – pozdravi me. – Jutro nije kao večer neprijateljska… – a ja bih nastavio – i šuma nije tako gusta za putnika. Tako bismo se pozdravljali jutrima. Pekarev sin bi ostavio mlijeko u malenoj posudi ispod kreveta jer mu nikada ne bih dopustio da je stavi na stol.

– Samo se psu tako ostavlja – gunđao bi. – I soba ti je prljava.

Poželio sam čuti zvuk cimbala i uz njega bih sigurno zaspao. Ovako se sjećam kako smo sjedili u proljeće opušteni i pili kavu, a onda je prošao netko u francuskoj kapi. Po tome ga je prepoznao onaj koji je sjedio s desna od ulaza. I ta francuska kapa se osvrnula i vidio sam lice koje se ni po čemu nije razlikovalo od drugih i kao oni prepustilo se ulici koja ih je sve pomela. To je taj i taj rekao je uzbuđeno prijatelj koji je sjedio s desna od ulaza, a mi smo mu se smijali i rekli kako je Francuz za njega prošao alejom vječnosti i da je dobro da je ovako svijetao dan jer smo ga i mi mogli vidjeti. Poslije ga je pregazio tramvaj koji je zvonio i zvonio. Ne znam zašto me tako često progoni ta francuska kapa u aleji vječnosti. Zbog nje i sada sjedim gdje sam sjedio prije toliko godina i opet ta ulica. Preko puta je park i u njemu se igraju djeca s pijeskom kao da ga poslije neće biti previše. I čangrizavi pas i njegov dobri gospodar i kljasti i umorni koji sporo hodaju znajući da nemaju gdje posebno poći i da je potpuno svejedno. Tu su i ranjavih nogu i lažnih zavoja i nada. Kost je bačena i za njom trče kućni ljubimci, a sjajne dlake su lijepe na suncu.

Opet je jutro i sve rijeke su preko noći narasle na radiju. Ja sam na šestom katu i ne bojim se da će do mene doplivati ribe oštrih zuba. Čujem otvaranja i zatvaranja vrata i susjedi se kreću hodnicima i nakratko iz njihovih soba izlaze glasovi. I gle, gle, hrabrim samoga sebe, opet započinje dan. Klepeće kanticom pekarev sin…

– Vi ste moj pastir. Slušam kako ulazite u stan kao da se spuštate sa stadom…

– A ti si moja ovca, to hoćeš reći, je – kaže pekarev sin.

Ustajem i sklanjam stvari sa stola jer izgleda da danas neće biti tako siromašan doručak. Sklanjam zastore i sjedamo za stol tik do prozora. Obojica dugo nismo bili vani. Prešućujem svoju noćnu stražu kao da sam ja pekar, a on moj sin. Na njegovu uhu je krasta. Struže nožem po tanjuru i negoduje dok me ispod oka gleda.

– Jedi moj konjaniče! Neću se uspoređivati s tobom, ali kada sam bio mlad kao ti, već znaš da sam rastao i bio jak jer sam uvijek žvakao. Sada su mi izbili i zub, a više nemam ni snažnu ruku i ne mogu podignuti ništa do ove kantice. Kako sam podizao brašno. Bilo je smiješno, smiješno i glasno prodavati: pereci, friški pereci…

Skupljam mrvice i pribor i gledam njegovo krastavo uho.

– Spremit ću vam mast za uho iako vas ja nisam ugrizao – kažem na rastanku. Kada stari ode, osjećam kao da smo i on i ja nešto zaboravili. Tek navečer ću se sjetiti da jutro nije kao večer neprijateljska.

Prošla noć je bila posebno teška. Već sam zaboravio koliko dana puše taj neugodni godišnji vjetar pun pijeska. Soba se, dakle, prošlu noć pretvorila gotovo u brod. Ponadao sam se da će to biti spasonosna korablja, a umjesto toga sam plovio samo barkom za jednokratnu uporabu. Ležim i zurim u svjetlo potpalublja koje se jednolično ljulja. To me zabavlja jer mislim da ću se tako uspavati. Lijepo je na lažini ležati. Vjetar napinje jedra, konopci stružu o stoljetna debla, sol se mrvi pod stopalima mornara. Dok se pjena skuplja na dokovima, lučki radnici crtaju poželjne ženske bokove, iza otoka izranjaju dobro opasani gradovi u kojima ćemo razmijeniti sitniš za brzi provod. Brod se propinje, a s njime i ja zaštićen u njegovu vedrom potpalublju. I kad je gotovo sigurno da ću zaspati i probuditi se tek kada zagrmi glas koopnoo!, nastaju nepredviđene okolnosti. Od silnog ljuljanja i prevrtanja po krevetu, počinju me boljeti sva rebra. Oznojenom na vjetru nije dobro. Sve me bocka, žulja, gmižu po leđima nekakva sitna stvorenja koja stružem noktima. Sve je uzalud. Lažina ne može biti od oštre trave koja raste po proplancima i na koju su porežu i iskusni planinari. Mrzim potpalublje koje nikada ne može biti sunčano unatoč okruglom prozoru. Polako se gase zaljuljane svjetiljke, sve brže nestaju ususret zori. Na kraju ostajem nasukan na svom slamnatom krevetu. Dobro jutro!

Izvlačim se iz kreveta i žurno se spuštam do prizemlja na telefon. Nikoga ne susrećem na stepeništu. Gotovo je ovo najbolje vrijeme za sitne provale i obične kriminalce. Nisam siguran da me netko možda ipak ne prati kroz špijunku. Smiješno bih izgledao sa štraftastom pidžamom i raščupanom glavom pa još onako izdužen kao punoglavac. Noge me vode sve bliže telefonu, a za mnom ostaje buka koju pravi moja drvena obuća. Tu je kabina s telefonom. Slušalica nije rastrgana, čak nema ni novih oglasa i poruka. Samo dobro poznati vonj. Smrad smiješan od urina, cigareta i oporog mirisa laka. Vadim ušteđenu karticu.

– Prontopronto – čujem u slušalici.

– Halo – kažem bojažljivo i progutam slinu. – Dobar dan.

Pomislio sam opet na pogrešan broj, ali je glas ne obazirući se na moju neodlučnost nastavljao.

– Dobar dan dragi gospodine. Kako vaš vratić?

To je njezina mama umanjenica. Bit će sve dobro. Nastavljao je glas njezine majke.

– Ona vam nije ovdje. Došao je po nju nekakav snagator, a meni je ostavila poruku da kažem ako je budete zvali da je ona kazala da je otišla kod prijateljice Mirne ili… Smirne i da će se ona već snaći i javiti. Ne, ne, Smirnoff, tako se zove ta prijateljica, Smirnoff … – smijala se njezina majka.

Meni se počelo vrtjeti zbog mirisa u koji se sada umiješala i pseća mokraća i zbog loših vijesti. Slušam i ne slušam gospođu koju nikada nisam vidio i pratim kako se okrutnom brzinom smanjuju impulsi na kartici s reklamnom votkom. Nad gradom su se za to vrijeme nadvili crni oblaci, a negdje na periferiji tinja požar. Ptice skupljenih krila čekaju na stupovima dok se žicama kotrljaju riječi.

– Zaboravila sam čestitati blagdane. O kako sam to zaboravila. Gdje ćete ići? Mi idemo vjerojatno na…

Tada je gospođa čula otvaranje vrata spavaće sobe i provirila je prvo noga njezine kćerke: Tko je to? Zatim sam ja čuo potres na telefonu pa njezin umilni glas.

– To si ti.

– Podne je a još spavaš?

– Sva sreća da do mene ne dopire tvoj poslovično mrzovoljni glas koji uvijek prigovara. Samo čujem kako razgovaram s umilnim anđelom.

– Mislio sam da si vani jer je majka rekla da si kod Mirne.

– Pusti je, ona stvarno nije dobro – piskutala je dalje – sve luđa, a čuje sve kao kobac.

– Kao sokol u planini – čuli smo oboje ispravku koja je stigla iz kuhinje.

– Htjela bih te svakako vidjeti jer imam nešto za tebe i tvoj vratić.

– I ja bih tebe svakako htio vidjeti, nasamo u četiri oka.

– To zvuči nekako policijski u četiri oka, ali te se ne bojim – rekla je veselo.

Spustila je slušalicu prije nego li sam joj stigao čestitati blagdan i još jednom pozdraviti majku. Vraćajući se gore, računao sam koliko još dana treba da prođe ovaj ludi vjetar. Mrmljao sam datume i proračunavao mjesečeve mijene i kada sam stigao do današnjeg dana, više nisam mogao dalje. Stajao sam točno pred svojim zatvorenim vratima.

Neobično mi je bez magičnog susjeda. Pripravio sam mast za njegovo krastavo uho, a on više ne dolazi. Odlučio sam otići do njega. Opet sam izišao na hodnik kao da idem na telefon, samo što sam ovaj put krenuo kat više. Njihov hodnik je nešto širi od našega, a na vratima lifta, umjesto obavijesti da lift ne radi, zakačena je poruka ne pljuj i ne bacaj opuške stoko.

Pokucao sam i nakon toga lagano odškrinuo vrata. Možda spava pekarev sin nakon toliko neprospavanih, bijelih noći. Započeo sam našu zajedničku pjesmu koju govorimo tiho, ali umjesto njegova dubokog glasa, ženski je glas dovršio sa mnom za putnika.

– To ste vi, mislio sam da je susjed sam – ispričavao sam se.

– Znam, dječače, kada živiš sam onda zaboraviš da se drugi često vraćaju onom prvom i tomu nema kraja. Sjedi samo, sada će se on vratiti iz ljekarne. Već je trebao doći, ali sigurno opet usput još nešto nepredviđeno napravi.

Znao sam da je pekarev sin oženjen, ali često je bio sam, a s vremena na vrijeme bi mu dolazile u posjete žene tako da se nije točno znalo tko zapravo živi s njim. Sjeo sam u naslonjač, a ta žena je sjela za stol preko puta mene.

– Ja sam Julijana i znam kako se zoveš. On mi je pričao o tebi tako da sam zapamtila vašu smiješnu pjesmicu. Hoćeš možda čaj? Stavila sam vodu, može?

Prošao je sat vremena kako sjedim i pijuckam čaj koji se gotovo ohladio sa ženom koja priča o svome prijatelju koji je nedavno umro. Priča o iskušenjima pred kojima stoji jer je odlučila živjeti s muškarcem koji je puno stariji od nje. Zapravo on i nije puno stariji, ali je posljednju godinu dana naglo ostario. I ne toliko fizički, ona se ne boji njegova tijela, koliko je prestao paziti na sebe.

– Ne znam puno o njemu, ali vjerojatno su i prošli događaji utjecali na neke njegove postupke – prilažem beznačajnu primjedbu njezinom razmišljanju. Dok je slušam, postajem svjestan njezine privlačnosti i više me ne odbija oblik nosa koji ispočetka daje izraz strogoće njezinu licu.

– To da ne pazi na sebe ne znači da se više ne želi pojavljivati sa mnom u gradu. To me ne ljuti toliko koliko njegova bezvoljnost. No nećemo više o njemu jer će se uskoro pojaviti i mogao bi se naljutiti ako čuje što govorimo.

– Donio sam mast za uho – vadim kutijicu iz džepa i stavljam je na tanjurić.

– Tebi bi trebala mast za oči. Govorio mi je o tvojim noćima.

Ona ustaje i zaobilazeći stol dolazi mi za leđa. Dlanovima mi prekriva oči i zadnje što sam vidio bio je vrh njezina nosa. Ruke joj mirišu na… lavandu. Osjećam dodire njezinih grudi.

– Treba brojati samo ovce ili ulice. Ili se prepustiti lakom vjetru i dopustiti da ti narastu krila. Ili … – šapuće Julijana. Omamljujućem mirisu biljke koju unosi u sobu pekarev sin.

Završio je još jedan praznik. Kiša je padala i dan i noć, a ja sam sjedio do prozora. Osjećao sam se slično onoj ptici koja je skupljenih krila i skvrčenih noga ispod roga kuće čekala da prestane padati. Od limene glazbe čuli su se samo potmuli udarci bubnjeva koji su brzo gubili na svojoj snazi. Tam-tam-tam je žalostan ritam. I opet nisam čuo čisti zvuk cimbala. Hodam po sobi vrteći se stalno u krug, kao domorodac koji je zaboravio magični obred. Umjesto garava obraza ispod očiju mi je sve crno. Kada je prestala padati kiša, ptica sa žice je rastresla svoje perje i otprhnula. Kod prozora sam ostao kao sova. Kao žalosna sova koja se boji dana.

Jedna od mogućnosti koju pruža spavanje je da se mrtvima odnese čaša vode. O tome je govorila Julijana. Zapravo, objašnjavala je zbog čega se nedugo nakon upoznavanja s njim počela buditi suhih usta. Ne, ne, to nema veze što je spavala s njim. Čak je i ona to ispočetka mislila. Treba vjerovati da ponekad kada zaspimo odlazimo mrtvima odnijeti vode. Tko to ne zna, vraća se u zbilju suhih usta, gotovo oporih, kao poslije žvakanja kore mladog stabla. Kaže da mi ne može reći kako je gore među njima. Nisam siguran da li neće ili ne može. I Julijana i ja smo se složili da kiša omekšava koru i pomaže našim vilicama koje idu gore-dolje.

Jedno jutro čujem buku koja se približava mojim vratima. U prvi trenutak mi se činilo da to klepeće pekareva kantica, ali je zvuk ipak oštriji. Ubodi ženskih potpetica. Kuca i ulazi napokon ona. Vadi iz vrećice sir, krastavac, luk, nešto slično zelenoj salati. Nigdje nema kobasica. Kada se pobunim, dobivam odgovor: Zar bi jeo mrtvu svinju? Nije valjda da sam postao ubojica konja i da mrcvarim zubima njihovu utrobu? Ona se ushodala po stanu, podiže roletu i to me pomalo počinje smetati.

– Dođi, lezi pored mene – kažem joj s predumišljajem, a ona se boji za našu sigurnost.

– Stavila sam da se krčka, na pećici je, pokipjet će. Nisam ti ja mama pa da ću to poslije čistiti i ribati.

– Meso lijepo miriše kada zagori.

– Opet ti o svojim glupostima, već sam ti objasnila što to sve znači za naše tijelo. A uostalom, tko jede meso taj i smrdi. Strašno smrdi!

– Nisi ti ništa objasnila. Samo si postavila nekoliko pitanja na koja i nemam što odgovoriti. Zar kotlet nije lijepa riječ?

– Prestani. Ugrist ću te za pokvareni obraz.

Prije nego mi pokaže zube, počinjemo se ljubiti. Mrmljam u uho: stol, a valjda jer je posrijedi inventar, ona misli na peć i posudu za krčkanje.

– Ne, nee … – uvjeravam je.

– Ti si stvarno lud, ma..

– Ma ne budi luda, daj…

Uspijevamo nekako sklupčani doći do stola. Smijemo se i blago je guram, ona sjeda na njega još uvijek govoreći:

– Poludio si, kao mesar…

Ona širi noge i ne mogu se protiviti njezinim riječima. Slažem se u potpunosti s njom dok mi zabija prstenje u kosu. S našim tijelima podrhtava čitav stol i zvecka, zvecka čaša na njemu…

Dovikuje iz kupaonice:

– Nema tople vode!

– Nema bijelog ručnika!!

– Nešto smrdi! Ručak?

Tako provodimo cijelo poslijepodne. Prsti njezinih ruku vješto skaču po mom vratu. Ona se čudi zašto izbjegavam ići van jer vratić to može podnijeti. Gledamo se velikim očima izbliza. Njezine oči su crvenkaste, moji su podočnjaci crni.

– Da li i očni kapci stare? – pita me.

Ne znamo, pa ona ustaje i odlazi provjeriti na ogledalu. Misli da ne, ali ipak se ne sjeća svojih kapaka kada ima pet, osam, osamdeset godina.

– Onda nisi morala ni provjeravati – zlobno zamjećujem. Usput se rastežem pa je gotovo izguram iz kreveta.

– Majmune jedan!

– Majmunice, majmunice!!

Opet se vraćamo na životinje. Tko ima veće i oštrije zube, tko ima duži i otrovniji jezik. Zmije su na kamenjaru, ljeti se sunčaju i čekaju turiste. Njoj je neobično da se pašnjaci prostiru tik do mora.

– Pa jesi li gledala vesterne? – pitam s nevjericom.

– Tamo često krave prelaze rijeku i idu na svoje zlatne doline.

I ona se smije i čudi s još većom nevjericom. Pa ja ništa ne razumijem?!

– More, o moru govorim. Ne Rio Bravo nego Costa brava neznalico! Kada sam tamo živjela, gotovo tik do mora bio je pašnjak za konje. Već uz jutarnju izmaglicu oni bi se rasporedili na svoja mjesta. Bili su jako mršavi iako su stalno držali glavu na travi, a nisu ni trčali…

– Tko ima veće oči: krava ili konj? – poslije toga pitanja lupi me po glavi. Kaže da je trebala po vratiću. Onda se penje na mene… Nismo ni čuli kako se otvaraju vrata ni korake. Pekarev sin je samo izgovorio konjaniče i bilo je kasno da se bilo što popravi. Ispričavao se jer nije znao da imam posjetu. O ništa, ništa, događa se, uvjeravao sam ga. Ona je ljutito šutjela i mislila da li sam ikada čuo za stvarčicu koja se zove ključ. Na kraju i nije bilo tako strašno. Pekarev sin je gledao u oblake koji nestaju na mračnom obzorju grada dok smo se mi oskudno oblačili. Popili smo čaj, a na dnu je ostao list. Oči su nam svijetlile u mraku i smijuljili smo se naizmjenično. Magični susjed je samo svratio da se zahvali za uho koje mu je potpuno zacijelilo. Na rastanku joj je poklonio iz džepa iznikao stručak mirisnog cvijeća. Laku noć!

– Pa jesi li čuo za stvarčicu koja se zove ključ? – pita me prijekorno.

– Znao sam da ćeš me tako nešto pitati.

Pokušavam je u to uvjeriti ali mi nikako ne vjeruje. Podmićujem je poljupcima. U početku je uvijek teško. Nećka se i mršti, odguruje me na rub kreveta. Prvo je ona, onda sam ja uvrijeđen. Pa me ona podmićuje poljupcima. Popuštam ranije nego što je ona raspustila svoju tvrdoglavost. Na kraju smo oboje iscrpljeni i svejedno nam je da li su vrata otključana. Negdje onkraj otupljena uma znamo da su sigurno zaključana. Naša su tijela drhtava i u trbusima osjećamo kako se nešto miče. Pretražujemo po površini kože i razmazujemo kapljice znoja. Mi smo ribe koje čuvaju u svojoj utrobi zlatni ključić i jako smo gladne. S prvim vodostajem koje premaši crvenu crtu naoštrit ćemo zube i snažnim zamasima stići ćemo na šesti i šesnaesti kat u svim ulicama i pojest ćemo sve one koji nam se nikada nisu sviđali, av, av. Ona je zaspala po prvi put. Vani počinje padati kiša i postaje mi hladno.

Ona ustaje kao premlaćena i upućuje se u wc. Sada i u stanu klokoće voda. Po onome što dopire do mene iz kupaonice, znam da dolazi svijesti.

– Nema bijelog ručnika!

Stoji nalakćena na vratima i gleda me. Vidim je samo u obrisima.

– Dođi, lezi pokraj mene. Smrznut ćeš se.

Ležimo i ona suši ruke tako da mi dlanovima prelazi po leđima. Jako mi se to sviđa, ali nemam snage to izgovoriti, ni glasno ni tiho.

– Koliko se već dugo poznajemo? Što misliš?

– Sto!

– Sto… Čitala sam u jednom priručniku da ljudi koji dugo žive zajedno vremenom počinju sličiti jedno drugom…

– Je li…

– To sam htjela istraživati na svojim roditeljima, ali otac je otišao od nas, a majka nije samo jedna osoba, ona je više njih, nešto kao utrostručeno sveto trojstvo. Zbog toga ona sliči na pet-šest njih odjednom, samo ne na oca.

– Ona ima oči tvoga oca?

– To nema nikakve veze s ovim. Uvijek je imala takve oči. To je slučajnost.

– A ja, neću valjda ja imati tvoji grudi?

– A ja, valjda ja neću imati tvoje dlakave noge?

– Imat ćeš novac!

– Velikodušna je tvoja lisnica.

– Stvarno, zamisli da počnemo sličiti jedno drugom?!– ne mogu suzdržati smijeh, ali nemam snage za njega pa mi samo smiješak sklizne s lica.

– Valjda bih se ja trebala smijati? – neumorna je.

– A koliko godina se živi zajedno za takvo nešto?

– Vjerojatno oko četrdeset, pedeset.

– Ne djeluje onda prije dvadeset?

– Ne.

– Ne trebamo se onda bojati?

– Ne.

– Ipak sam se počeo mijenjati. Možda je to zbog sličnosti s tobom. Napravio sam neki dan dobro djelo…

– Djelo?

– Djelo.

– Da?

– Dobro djelo. Ne šalim se, stvarno sam napravio nešto korisno. Pomogao sam pekarevu sinu. Mast za uho… Čuješ me?

Zaspala je po drugi put te noći. Pridigao sam se i poluležeći gledam malo u nju, malo u tamni prozor. Njezina nježna rebra se dižu i spuštaju. Vani pada kiša i opet sam pomislio na pticu skupljenih krila i poslije let. I vjetar koji kovitla pijesak. Krava i njezine velike oči su mi jako smiješne. Ipak sam zacijelio bar uho, a moglo je biti i gore. Samo malo čovjekovo uho i ono je dovoljno da dopre zvuk cimbala i nadjača monotoni tam-tam-tam. Proći će vrijeme u sličnosti. Blizanci su domoroci i žvaču mladu koru kako bi se mogla usta skupiti, izdužiti, reći da li si napravio bar jedno dobro djelo. Nasmijavaju me pašnjaci tik do mora i konji koji nemaju snage za kas. Pokisla je ptica i francuska kapa koja se okrenula nakon, nakon kiše uvijek dolazi sunce, i vidio sam lice s borama a kosa je padala na oči i sve je nestalo na kraju ulice i još dugo su kapljice padale s drvoreda na trkače i goniče koji su upravo pretrčali aleju i boljele su ih noge dok su pili mlaku vodu s izvora… Ona se budi i pita me sneno: Spavaš? Spavam, spavam… Ljubim je u rame iz kojeg niče krilo. Samo spavaj, spavaj… Zaspimo snom pravednika.