Vrtlar | Krešimir Mićanović

TRAMVAJ KOJI STOJI

Na rubovima čaše ostale su samo usne. Gledao sam kako se alkohol zajedno s dimom debelih zavjesa diže prema svjetlu. Požurio sam iz kavane i dašćući već hodao po sobi. Spustio sam se na postelju i pokušao zaspati. U takvim trenucima pokušaja, nikada do kraja nisam pripadao snu, niti sam se, opet, iz njega mogao probuditi lakoćom koju sam sanjao. Jasno sam čuo grebanje zidova, kovanice govornice i šum cvijeća u saksijama. Bilo mi je teško stvarno se probuditi jer bi tada nestali ti glasovi, ta proza običnosti.

Radio je javio da jedna djevojka traži da radi bilo što u kućnoj radinosti. Već sam je zamišljao kako pravi svijeće, plastičnu dugmad, kako skraja hlače. Poslije joj dođe gazda, nešto kaže, i ona se zacrveni, posiječe svoj prst. Sinoć nije bilo Jelenke. Ostala je u stanu. Javila mi se tek poslije osam dana. Ispričala mi je da je bila na snimanju srca. Teško je našla vrata našeg EKG. Penjala se na drugi kat desno, pa na prvi, gore na treći. Stari portir ju je uputio pravo. Sad će. Čekala je dva sata sama među narančastim stolicama. A, kada je napokon ušla u sobu, ugledala je liječnika s digitronom u ruci kako stoji do vješalice i pita sestru koliki je danas tečaj švicarskog franka. Htjela je reći još, ali nam je netko upao na žicu. Dovikivali smo se, i razdraženi, bespomoćni, spustili slušalice.

Grad je poluprazan. Radnici u žutim odijelima izbijaju rano iz svojih podzemnih spremišta na glavne ulice. Sve je manje dobrih grafita. Grad je gladan. U barakama fizički radnici svlače svoj kreč i leže okrenuti prema novogradnji. Tek podignuta zgrada slična je dječjim kockicama. Čitao sam knjigu i pokušao u njoj prebrojati češke riječi. Da li se riječi broje? Mogu li reći: Ja imam dvije tisuće riječi? Na sljedećoj stranici Kambodža je napisana malim slovima. Sklopio sam je i njome prekrio oči.

Popio sam pivo sa Zvonimirom i Ivanom. Ivo je platio. Nismo bili zadovoljni. Pričali su mi o tramvajima. Ljudi stoje i šute. Ne znaju se. U četvrtak se dogodilo dva puta isto. Dok se zatvaraju vrata, netko pokušava stići i uletjeti unutra. Ne bi uspio da onaj koji stoji ne podmetne tramvajskim vratima nogu. Onaj koji stoji ne čini to što misli da je važno da taj netko stigne unutra. Podmetnuta noga tramvaju je pobuna protiv automata OPASNO SE NASLONITI. To je ogorčenje što ćemo već večeras biti zatvoreni u liftu bez djevojke. Lift/tramvaj su klaustrofobija. Vozač i liftboy u francuskom hotelu su dio inventara klaustrofobije. A kontrolori? Oni ne postoje, to je samo priča.

Pisaći stroj je strašno prljav. Vrpca se istrošila. Živciraju me pogreške: ponkad bez e, jdna je jedna, pirčao kao pričao. Na zid sam zalijepio TRI SVIJETA i gledam ribu litografiju. Pomalo mi je već dosadno. Otvorio sam prozor i uletjela su mi dva lista. Tada sam i pogledao svoje raslinje. U pismu prijateljica piše da je u vratima našla cvijet kada se vratila s posla. Pita me što je s rasporedom mojih stabala. Ovdje je jesen kao fabula napisana u domaćoj zadaći. Samo brod koji ima svjetla ispred.