Vrtlar | Krešimir Mićanović

HAROLD GROFF PREVOZI HRANU

 

Poznajem dvojicu koji se zovu Groff. Samo jedan se doista zove Groff, a drugi nešto drugačije – Grof. Ali ta razlika, kako će se dalje uvidjeti, nije previše bitna za ovu priču.

Subotom ujutro se često zadržavam na uglu zgrade koja spaja Zeleni val i Kralja Tomislava. Kasno noću se iskradem u grad, a po povratku, znači subotom ujutro, zadržim se u kraćem razgovoru sa susjedom koji tu stoji gotovo svaki dan. Šeta od ulaznih željeznih vrata te zgrade, pogleda grb na štitu, pa se vrati do telefonske govornice iako nikoga ne očekuje. On je takav. U uniformi izgleda mrk i ljut i pospan, ali je ipak moj prvi gornji susjed. Sa svoga crvenkastog balkona trese prašinu s tepiha na moju glavu dok mi govori o novoj nagradnoj igri u novinama. Jedanput smo zajedno s njegovom ženom išli na jezero. Sjećam se da smo se mogli utopiti, a potom bi nas tražili dugim, tupim motkama. Ali to nije važno. Ono o čemu sam vam svakako htio ispričati jest moje poznanstvo s Groffom.

Vraćam se kasno iz grada i brojim upaljene žarulje po visokim stropovima koje je netko zaboravio pogasiti. Tada sam upoznao Groffa. To je vrlo ozbiljan gospodin. Već na prvi pogled sam znao da preda mnom stoji, zapravo, da ja stojim pred gospodinom koji radi nešto vrlo važno u životu. Na njegovoj posjetnici je nacrtan kamiončić. Nikada nisam bio u njegovu stanu, ali sam saznao sve o njemu razgledajući fotografije koje su visjele u izlogu. Ispod jedne je pisalo: Harold Groff ustaje svaki dan u 6 ujutro i prije nego li će krenuti u svoj ukusno namješten ured, porazgovara sa svojom ženom uz kavu. Tako sam naučio da se zove Harold.

Dobri Harold svake subote ujutro, kada ima vremena, odlazi u crkvu i zajedno sa svojim sinom uvježbava nove crkvene pjesme. Nije nebitno za njihov poticaj u nadi i ustrajnost u čekanju da pjevaju u hladnoj sindikalnoj dvorani preko puta crkve.

Pjevaju u toj sindikalnoj dvorani jer se mrzovoljnu svećeniku, u ovoj se priči zove David, ne da svake subote ustajati rano. Taj svećenik s čistom bijelom košuljom bar jednom u tjednu leži u krevetu i čita lokalne novine nadajući se da će u njima pronaći svoje ime. Inače, to su jedine novine u gradu koje nemaju ni horoskop ni križaljku. Druge novine s nagradnom igrom čita moj susjed. Ono što je važnije od činjenice da je pastor upravo subotu ujutro, kada se od pamtivijeka održavaju vježbe pjevanja, odredio za dan izležavanja, jest to da David prikriveno ne voli Groffa i njegovo poduzeće.

Bilo je ljeto. U sindikalnoj dvorani, dok cvokoće zubima, zajedno s namještenicima vlastite tvrtke i ostalim poduzetnicima ovoga grada, naš Groff ravnopravno stoji. Uskoro će 9 sati i začut će se njihova pjesma. Zamijetili ste da je bilo ljeto, subota ujutro, a oni cvokoću zubima. Taj bitni detalj ću vam objasniti nešto poslije ili ću vas već uputiti na nekoga pouzdanijeg. No, vratimo se ulicom koja miriše po kestenima u sindikalnu dvoranu. Tamo već čujemo pjevanje i koškanje. Iako je Groff dosta tolerantan, ne voli da do njega stoje baš Crnci, Bosanci i Janjci. Ne, on nije (bilo bi nepravedno izustiti tu riječ) nepristojan. Neće se pomaknuti stepenicu više do vlasnika velike banke u ovome gradu ili ulijevo do ljubitelja nogometa. Harold Groff strpljivo podnosi tuđi znoj i stisnutih, ali ipak dovoljno pokretljivih usnica pjeva. Lijepo pjeva.

Već sam natuknuo da Groff ima ženu i sina. Mislim da u priču o ovome Groffu treba uvesti jedan lik koji na fotografiji koja ovjekovječuje obljetnicu njegova poduzeća sjedi na čelu stola. Jedna decentna starica. Dok ona tako sigurno sjedi, iako se to ne čuje, govori gledajući svoga sina: Harolde, Harolde opet si pio.

Na toj obljetnici su svirali mjesni muzičari, članovi DVD s lažnim žutim pucetima. Buka je pred kraj večere postala nesnošljivom tako da je gospođa htjela stišati tu gladnu bandu. Oni nisu loši glazbenici. Svirali su jučer i na pogrebu pa su se poslije napili. Prespavali su noć u koroti i mamurne ih je Groff dovukao za ovu večer. “Mama, pa ne mogu ih stišavati … Jučer su bili tužni, a sada su sasvim korektni. Posluhni ih.” Tako je odgovorio Harold na majčinu nestrpljivost i nezadovoljstvo. Pošto je Harold nekoliko puta pokušao umiriti majku, ona je izgovorila rečenicu koju zbog buke nismo najbolje čuli: Harolde, Harolde opet si pio.

Sljedećeg dana u predvečerje, kada je Groff već bio svjež i trijezan, ušao je u sobu svoje majke. Njegova oca ne spominjem jer je on davno poginuo u željezničkoj nesreći negdje u provinciji. Oko te smrti bilo je niz nedoumica kojima se pokušalo razjasniti što je on radio u vlaku koji je prevozio visokokalorični ugljen. Na zidu visi njegova retuširana fotografija, a ispod je naslonjač, u kojem inače sjede već tri generacije Groffovih. Taj naslonjač nikad nisam vidio, tako da mogu samo nagađati o njegovu izgledu. Ipak, poznavajući bar Harolda, sumnjam u povijest o naslonjaču i trima generacijama. To je isuviše općenito jer je jedan Groff mogao biti i stolar.

Toga predvečerja, kada je Harold ušao u sobu svoje majke, ona je sjedila u naslonjaču. Pošto je to žena u poznim godinama, vjerojatno je dremuckala. Kada su se zatvorila vrata u obiteljskoj sobi s dobro raspoređenim sjenama i blagim odsjajima svjetla, starica se lagano zaljuljala i probudila. Groff je prišao i ponizno, s ljubavlju, prignuo svoju glavu do majčinih ruku i poljubio ih. Na svojoj spuštenoj usni je osjetio hladan dodir prstena.

Groffa sam upoznao jedne subote ujutro na uglu Zelenog vala i Kralja Tomislava. Bit ću precizniji ako dometnem da me je s njim upoznao Grof čije se ime neznatno, ali za ovu priču bitno razlikuje od obiteljskog imena jednog Harolda.

On je drugi Grof kojeg sam spomenuo na samom početku. O njemu nemam previše volje pričati jer bi se to svelo na neprovjerene anegdote. Pa mogao bih ispričati eventualno jednu od njih, ali mi se ipak to ne da. Ako nekoga doista zanima Grof, neka slobodno nazove 42–57–66 i traži Febu. Ona dobro poznaje Grofa Bez Dva Zuba. Iako Feba umjesto mene može ispričati nešto o Edvinu, moram ponoviti da sam Groffa upoznao preko onog drugog Grofa. Kako se to dogodilo?

Bilo je ljeto. Sjedio sam u bistrou i pio hladno pivo. Cvokotao sam zubima. Preko puta mene jedan je mršavi muškarac na tranzistoru slušao gavrana koji lijepo pjeva i oponašao njegov glas. Poslije će se ustanoviti da je taj tip Grof. Taj glas promukao od podgrijanog alkohola i loših cigareta, zavodio je djevojku koja je sjedila do mene. Poslije, puno će vremena proći dok ti poplave usne, ta ista djevojka će govoriti u moje uho: Prvo Irci, pa Makedonci, a tek na zadnje mjesto dolaze Nijemci. U bistrou sam mislio da se obraća njoj, ali kada je izgovorio moje ime te večeri, zvao sam se Osmann, razriješio me svih sumnji. Ispijeni muškarac s tranzistorom je odjednom srušio stolicu i pao na pod crn od boje kojom se premazuju željeznički pragovi. Jedan je drugi, te večeri se zvao Dubravka, s našminkanim obrazima brižno govorio, pazeći jednim okom debelog i ljutog konobara: “O ne čini to, moj Edvine. Edvine, Edvine opet si se napio. Ja ću podignuti stolicu, ništa ti nemoj brinuti.” Pomogao sam Grofu da ustane i zajedno smo, podupirući se jedan o drugog, napustili bistro. Nisam netolerantan (bio bih nepravedan prema sebi ako bih izustio takvu riječ) ali me gušio njegov smrad. Još me je više iritiralo njegovo zapomaganje: “Moje srce, nježno srce, jednog će dana prepuknuti”. Doteturali smo tako smetajući si, ali nismo mogli jedan bez drugog, do križanja Zelenog vala i Kralja Tomislava. Tamo me je te subote ujutro čekao naš zajednički susjed mrk i pospan. I tako sam upoznao prvog Groffa. U izlogu moćne propagandne agencije, visjele su goleme reklamne fotografije iznad kojih je pisalo velikim slovima HAROLD GROFF PREVOZI HRANU. Velike fotografije u boji tog finog čovjeka koji pjeva, koji štedi, podučava, brije se, pažljivo na kraju tjedna obračunava zaradu prema prijeđenim kilometrima i prevezenim kilogramima – on je svinja, dodao je Edvin Grof obješen na mome ramenu.

Gledali smo na uglu Zelene ulice i Kralja Tomislava Harolda Groffa kako mu tisuće zvjezdica lebdi oko glave.

– Edvine, pitao sam ga, a zašto i tebe zovu Grof kada jako smrdiš? Počeo je brundati i hripati neku pjesmu koju sam davno zaboravio. Nakon nekoliko teških nota svi smo složno i lijepo i glasno zapjevali pjesmu iz djetinjstva za koju mi se i sada čini da negdje blizu ugodno odzvanja:

Bubamaru malu zgnječit ću ja
Moja će mama biti usrećena