Vrtlar | Krešimir Mićanović

SLUČAJNOST

 

Kada se to dogodilo, pomislio sam slučajnost. Jedino se točno sjećam da sam kupovao doručak u prizemlju robne kuće. Ne znam kako bih to opisao jer npr. ako kažem: melankolija, strah ili kuća, tijelo, poslije to ne mogu zamijeniti za nešto drugo. Da se to stalno izmjenjuje kao strane novčića, saznao sam kasnije. Nazvao sam iz prve govornice Patricka, ali se umjesto njega javila sestra.

Ispred trgovine tehničkih proizvoda gledao sam mali televizor u boji. On se pojavio na izdignutoj pozornici i sve su reflektore uperili u njegovu glavu. Zbog dima se nije najbolje vidjelo kako diže, diže, ruku pred oči, zatvara ih i započinje. Čitao sam titlove kuc, kuc, kuc. Zatim su svi dolje ponovili i čitao sam iste titlove. Prodavač u plavom mantilu je pritisnuo dugme i počele su dnevno-političke vijesti. Premjestio sam se s noge na drugu i krenuo jer mi je bilo hladno. Kada sam skrenuo u drugu ulicu, počela je padati kiša umjesto snijega.

Vratio sam se u sobu noseći u plastičnoj vrećici doručak i pomalo nervozno zalupio vratima. Bilo je sve tu. Mirna nije dirala sa svojom fotografijom vreću krumpira i jedan kivi ukraden u pothodniku.

Ja sam inače crnac. Stanujem preko rijeke i dobro vidim u mraku. Tako sam upoznao Mirnu. Prije dva dana zajedno smo slavili kod Patricka Novu godinu. Iznijeli smo krevet, ormar, stol, njegova oca i ostale stvari. Na hodniku plesali i pravili vlak. Dobro je vukla i šištala. Njihovi susjedi su, kao i Patrick, bijeli.

Prošli mjesec su se dogodile tri stvari koje sam ispričao Patricku i Mirni.

Dan poslije Božića vrzmao sam se na trgu između štandova tražeći prikladnu kuglu za bor. Kada sam obišao spomenik, vukući iznad glave tek balon, ugledao sam među priručnicima i rječnicima knjigu Teorija samoće. Iza nje se pojavila djevojka s latinskog tečaja na fakultetu. Rukovali smo se i usput razmijenili novine. Dobro sam. Imao sam novaca za jeftini priručnik o ribama i drugim hladnokrvnim životinjama. Ona će me sljedeći put pozvati na kavu.

Drugi slučaj je ljubav. Poslije ručka sam otišao do Garya. Zapravo, lift nije radio i svratio sam do knjižnice. Na ulazu sam razgledao nove knjige i ugledao zelenu knjigu pomalo sumnjiva naslova Nove teorije samoće.

– Izvolite.

Tražio sam priče, npr. O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi. Gledala me nagnuta i opet. – O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, R. Carver, imate?

– Ne nema, drugo?

Pozvao sam je zbog knjige koje nema na kavu i čekao da prođe 14 sati. Nisam razmišljao da li će doći. Naslonio sam se na velika staklena vrata. Zima nije bila jaka i ljudi nisu nosili teške kapute. Netko bi s vremena na vrijeme bacio papir na asfalt. Nazvao sam Patricka, ali se umjesto njega javila sestra. Popeli smo se na kavu. Poslije sam pričao Patricku, Mirni i pitali su: Nije joj smetalo što si crn?

– Znaš, najviše lijepim pokidane stare knjige. I zbog toga su mi nagrižene jagodice. Vidiš? Znaš, taj simpatični fizičar moje rođake. Ne, mislila sam početi, taj zanimljivi fizičar na rođendanu moje rođake. Čim je došao, počeo je mali tečaj. Moja rođaka je poslije rekla da je bio malo dosadan, a ljudi vole i plesati.

Dok razgovaram s tobom, govorio je fizičar, kako već znaš, moje riječi, moj glas, zvuk, putuje do tebe, do tvojih ušiju. Između tebe i mene je neznatna udaljenost i zvučni valovi stignu odmah do tebe. Toga nismo ni svjesni. Tako je i s tvojim usnama, očima, nosom, cijelim tvojim tijelom koje putuje do mene i stvara se fotografija čiji smo tvorci i ti i ja. Znači, ti putuješ do mene i vidim te. Tako naše tijelo, naša soba, putuje izvan nas i naše sobe. Negdje je sve tako pohranjeno u svemiru. Događaji iz povijesti još uvijek putuju. Da ih možemo prestići, mogli bismo ih vidjeti.

– Ja sam, kažem, inače se bavim slikarstvom i zmajevima. Najviše proučavam crne boje i zmajeve na porculanu.

Pozvala me na večeru. Kada sam poslije pričao Patricku i Mirni, pitali su: Nije joj smetalo što ti je i on crn?

Navečer sam dugo tražio stan. Penjao se stubištem i gledao nacrtane naopačke križeve i brojeve. Pozvonio sam dva puta i provirila sam kroz rupicu, priznala mi je kasnije iz opreza.

Njezin je otac oficir. Majka se razvela od oca prije četiri godine i udala se za drugog oficira. Vikendom otac odlazi u lov, a ona pušta ploče, uzgaja kaktuse na prozoru. Spomenuo sam joj, tek tako, da sam na stubištu vidio nacrtane naopačke križeve i brojeve.

– Znam, kaže. Čitala sam o njemu i svjetlosti. A ti?

Kada sam popio prvo pivo, otišao sam u wc koji se osjetio na cigarete. Sljedeći put sam pogledavao kroz prozorčić i čekao da prestane voda u cijevima.

Poslije se prvo tuširala ona pa ja. Pokrio sam je plahtom do očiju.

– Znaš, rekao sam joj. Jednom je telefon zvao Patricka i nije se javila njegova sestra. Međutim, on nije čuo moj glas. Govorio sam: Patrick, čuješ me, čuješ. A on je samo: Halo, halo, halo. Kod njega je bilo nekakvo društvo i mislili su da neki manijak opet zajebava njegovu ženu. Slušalicu je uzeo netko od Patrickovih poznanika i pitao me: Hej, manijak! Šta je, hoćeš malo, pušiti, a? Puši, i sve tako.

– Što si ti?

– Ništa. Slušao sam još kratko kako govori: Hajde još malo, malo jezikom, malo bolje, i sve tako.

– I onda.

– Ništa, samo sam spustio svoju slušalicu.

– Pa kakve to ima sad veze, zašto mi to pričaš, pitala me.

– Ništa, samo sam mislio.

– Dobro, oprosti. Jesi li poslije nešto rekao Patricku?

– Da.

– A on, pričaj.

– Pitao me da li se ljutim. Naravno ne. Zajedno smo se smijali.

– Ugasi, molim te, svjetlo, plin, gramofon. Malo mi je loše, rekla je. Zatim smo zaspali.

Naglo me je oko tri i pol probudilo nešto gore kotrljajuće. Gledao sam kako se pomiče i slika na zidu iznad kreveta.

– Probudi se, uhvatio sam je za rame. Ona je otvorila oči i tada se prestala micati slika iznad kreveta. Ali se i dalje iznad naših glava kotrljalo lijevo desno lijevo. Nastavili smo umorni zajedno do jutra gledati gore, lijevo desno lijevo.