Vrtlar | Krešimir Mićanović

STANOVANJE

 

– Moja mama je luda žena

– Svoju krojačicu smatra vlastitom ljubavnicom

– Odnedavno se dopisuje s jednim arhitektom i piše npr. Razmišljala sam o čovjeku i prostoru, Kupila sam svježe cvijeće u vazi za kvadraturu hodniku

To je zadnje što je ispričala večeras. Iz kreveta sam vidio uvećanu c/b fotografiju stabla, zatim otišao pišati. Okrenuo sam se još jednom u krevetu i kada sam pomislio na nju, pecnulo me nešto u jeziku. Zaspao sam dosta kasno s crvenkastom dlačicom u ustima. Ne mogu reći da sam bio nesretan. Došla je sama. Prije svoje mame je ispričala kako je zajedno s našom prijateljicom Snježanom gledala jedan film u kojem četvoro njih siluje pet njih odjednom. Od početka mi je bilo malo čudno. Poslije slijedi osveta. Jedan od njih četvoro prao je ruke i zube, a po načinu trljanja lakta, ona je zaključila da je on sigurno Arap jer samo oni to tako žustro rade. Znaš, rekla je, Snježana je pitala da li su crnci muslimani ili i među njima ima katolika.

Ne znam kada bih se probudio da me Zoran nije zvao telefonom. Valjda je zvonio dugo jer je bio nervozan.

– Pa gdje? Tulim pola sata.

– Čuj, bila je tu i već je prošlo, prošlo, Zorane.

– Dobro, daj dođi što prije. Znaš da selim.

– Da, dobro da si me probudio. Čuješ, sanjam da sam drvosječa. U šumi siječem stabla. Padala su bučno i dva-tri puta odbila bi se od zemlje. Onda se čulo kako šuma zveči: Paziiii! Onda sam i dalje čuo udarce sjekirom, iako sam se probudio. To je bio tvoj telefon.

– Opet zatežeš. To sam ti ja ispričao. Samo što je kraj drugačiji. Telefon ne zvoni kao sjekira.

– Ne Zorane, pa to sa sjekirom je ona ispričala.

– Da, ali meni. Spavala je, kada se probudila i dalje je čula zamahivanje sjekirama i tupe udarce. Otišla je do prozora i radnici lože željezničke pragove, cijepaju ih i griju se. Padala je kiša. To je pravi svršetak. Onda ćeš doći?

– Kada?

– Pa odmah, nećeš kasniti po običaju?

– Dobro, pa znaš da neću.

Od trenutka kada sam spustio slušalicu, pa dok sam zakoračio u njegov haustor, prošlo je skoro šest sati. Mogao sam napisati: Kada sam ušao u haustor, bilo je već pet popodne. Jednom sam napisao: Vani pada kiša. Ona me je poslije pitala zašto stalno lažem, kako uopće smijem pisati rečenicu koja ne odgovara istini, našoj stvarnosti i svijetu na koji se treba odnositi. Bila je ta rečenica poruka da je ne mogu danas zamijeniti u šetnji s njezinim psom jer vani pada užasna kiša. Bio je krasan ljetni dan.

Obukao sam se, žustro oprao lice i zube, ruke do laktova kako to već inače činim.

Popio sam kavu, iz frižidera izvadio hladno mlijeko i salamu. Na stolu je još uvijek bila njezina poruka koju mi je sinoć donijela. Uvijek je predostrožna. Napisala je ovako pisaćim strojem na razglednici:

ZNAM da te nema!

JUTROS sam provirila kroz prozor i ugledala ovo čudno malo stablo. Što sam mogla drugo negoli ga donijeti tebi za tvoju malu zelenu sobu. Kada ćeš biti tu? G.

Znam da te nema! Kad ćeš biti tu? – prekrižila je olovkom i pri dnu dopisala rukom: Pokvario si stvar. I tuđi bicikl. Sve znam.

Sada sam već u tramvaju. Sjedim u zadnjim kolima na žutom plastičnom sjedalu i prisjećam se događaja od sinoć i prije s njom i Snježanom. Zabrinuto gledam kroz prozor na zabrinute. Ponekad se i nasmiješim. Zaustavili smo se pored semafora kod muzeja. Dvoje obrtnika izmijenilo je novine, utrčalo unutra. Poslije je urednik na kraju ove rečenice flomasterom nacrtao *.

Gledao sam izloge u kojima su nagnute prodavačice skidale lišće od stiropora. Znam sam koje godišnje doba stiže. Usporedno sa mnom sjedila su dvojica vršnjaka.

Jedan je rekao: Kupio sam novi auto.

Jedan je rekao: Kupio sam novi reket.

Jedan je rekao: Danas cijeli dan vrte Davidove psalme.

Jedan je rekao: Misliš na O. H.

Jedan je rekao: Da. O. K.

Obojica su rekla: Da, to je strašna stvar.

– Da, ali koji je od njih dvojice jedan, a koji je jedan.

– Što jedan, Zorane.

– Čuj, opet si zategao i zapetljao. Uvijek nešto kad pričaš izmistificiraš i usereš. Pa gdje si bio toliko dugo? Pa znaš da smo se dogovorili oko dva!

Kada sam izišao iz tramvaja, sjetio sam se pjesme u kojoj gospođa Robinson kaže da sve nas, i mene i tebe, Isus voli isto kao i gospođu Robinson.

Kada sam izišao iz tramvaja, nisam bio svjestan gdje sam potrošio skoro šest sati.

Kada sam ušao u haustor, bilo je već pet popodne. Pored lifta je pisalo zabranjeno pljuvanje i bacanje opušaka, a na vratima da lift ne radi.

Počeo sam se penjati uz stepenice i ususret meni već su nosili kutije tako da sam vidio samo njihove noge i glavu. Zoran je ostao gore. Zoran je skidao sa zida sliku uokvirenu drvenim lakiranim letvicama. Paspartu je bijel.

– Pa on je valjda često bijel, ponovio je Zoran.

– Danas se cijeli dan vrte Davidovi psalmi. Jesi li slušao?

– Da, opet si zakasnio. Već smo skoro sve skinuli.

Pa znao sam da nije ljut. On je muž moje sestre ili rođakinje. Pomogao sam mu pomaknuti ormar i na zidu se pojavio plijesan.

Slagali smo knjige u kutiju otresajući prašinu. Izvadio je iz džepa jednu novu. Crvenim slovima je pisalo između dva snažna duha, a crnim K. B. Na fotografiji je trg i vreće iz kojih se izvlače spavači. Na drugoj strani su recenzenti Pavao Ritter Vitezović i Cvijeta Zuzorić.

Kada sam ušao u haustor, bilo je već pet popodne. Sada sam na četvrtom katu u poluispražnjenu stanu. Zoran seli jer je preskupo. Zadnje je iščupao iz zida radio i utrpao ga meni. Vlasnici su sada negdje u Parizu i grickaju kolačiće. Došao sam mu pomoći. Usput sam zakasnio skoro šest sati. Tristo maraka je triput više nego sto maraka. Jednostavan račun. Nova arhitektura, rekla bi klaustrofobična mama. U mojim očima je prostor sužen za sve. Pomaknuo sam se do prozora. Gledajući van ne mogu pretpostaviti godišnje doba koje stiže.

– Što radiš, pita Zoran.

– Ništa, stvarno ništa.

Para iz praonice rublja koja je smještena u dvorištu, diže se pored nas visoko visoko do oblaka