Vrtlar | Krešimir Mićanović

MI ĆEMO IZMIJENITI LICE ZEMLJE

Uvijek sam volio proljeće. Dugo sam hodao u kaputu jer ga nisam mogao zamijeniti i jer sam znao što ću pisati za zadaću. I sada dok se penjem uskim i mračnim hodnikom, ja se sjećam jednog proljeća. Treba samo da uz vlažni zid, češući se leđima kao pas, stignem u svoju sobu i odmah će sve biti bolje. Na prstima ulazim u sobu i osjećam topli zadah koji me podsjeća na pitomu i korisnu domaću životinju. Iako je mrak, skidam se tiho i virim ispod deke. Uopće ga ne gledam već danima, ali znam da dvadesetak centimetara niže od moga prozora visi transparent l’orologiaio koji sam dobio na dar. Mislim na njega kako se njiše kada to vjetar zatraži. Mislim kako se vlati trave na dnu rijeke miču nekako laganije i ljepše. Mislim i na plesače koji se sagibaju i uspravljaju ravnomjerno i uporno pred glazbom.

Jutro je i drhturim u kupaonici. Da bih napokon ojačao, moram otvoriti prozor, pa uzeti vazu cvijeća s limenog krova i vratiti je natrag u svoju sobu.

Gledam kroz prozorčić dolje u dvorište i čudim se ženama koje već tjedan dana iznose jeftine deke i čekaju snažan vjetar. Kada će doći. Prisjećam se opsjenara koji je tako bacao grah na vjetru, pa potom bio pogađač u ptice. Vikali smo Pepeli, Pepeli.

Eto, proljeće. Ono uvijek dođe kao bolna svjetlost koja me dočeka kada otvorim oči. Volio bih preseliti u južnu sobu za koju bih onda mogao reći da je okupana svjetlošću i da me ona uvijek vodi hodnikom. Nekada davno, sjećam se da smo putovali, kao na magarcu, a dolje ispod ceste, na kamenjaru sa stablima limunova, redale su se velike prozračne kuće. S vremena na vrijeme netko bi od nas pokazivao svoj ljetnikovac smijući se. Mene su boljele i žuljale kosti kao da sam se koturao.

Spustio sam se pješice iz potkrovlja i prešao cestu. U trgovini je uvijek gužva. Bit će teško objasniti, miješajući dva jezika, prodavačici izgled podmornice koja se, kada je naviješ, spušta u vodu, tone i miče po dnu. Točno ispred mene je obojeni starac sa značkom za reverom odugovlačio plaćanje detergenta prekucavajući sitne kovanice.

Vraćajući se u sobu razmišljam o tome da se trebam popodne naći u gradu s Jamesonom. Dogovorili smo se ispred Tehničke škole jer on obično nikada ne dolazi sam. Imao sam dovoljno vremena ispuniti sve svoje obveze. Ja sam smiren. Sutra je petak i stići ću napisati zadaću o jednom prijatelju ili o jednom doživljaju.

Već oko podne počeli su izlaziti radnici iz tvorničkog kruga. Naslonjen nosom na prozor gledam ih kako pomireno, noseći poružnjele vrećice, odlaze uz kanal. Tek poneki usporeno gestikuliraju. Gledajući kanal ovako s visine, uviđam da ne vijuga, kako se to obično kaže, nego ide ravno i onda skreće pod pravim kutom. I više ga ne vidim.

U taj isti kanal sam prošli tjedan bacio glačalo na žar, a zatim su ga ubrzo odnijeli na dno i pojeli štakori. Kanal je namijenjen vodoopskrbi polja koja obrađujemo mi iz obližnjih zgrada. Dovoljno je plitak i muljevit tako da nitko iz njega ne može crpiti vodu.

Nije se lako baviti poljodjelstvom. To najbolje znam po sebi. Moja gredica zemlje je jako mala pa s nje ubirem tek nekoliko kilograma povrća. Kada počne proljeća, onda svi starci i besposličari iziđu na ulicu, ispred zgrade, i na obližnjim klupama igraju na karte. Iza njihovih glava naziru se zelena zapuštena polja. U ovom dijelu grada najbrojniji su starci. Zato je naše poljodjelsko dobro LX jedno od najlošijih. Nikada se s njima ne može postati uzoritim. Kada bi samo ušli u kukuruze, nestali bi vrlo brzo tresući žute vrhove. Ne bi ih mogao naći ni dragi helikopter. Ja jako volim govoriti o zemlji.

Jedan moj susjed je ipak nešto drugačiji. On ne zna igrati na karte. Čak ga ne zanima stajati u tenisicama i kibicirati. Kaže, da igraju mlade žene, onda bih gledao njihove grudi. Najviše pričamo o djetinjstvu. Taj moj starac i sada voli miris pokošene trave. U njegovu džepu uvijek je trava i čekamo da se osuši. Uz miris, često se sjećamo zečeva i njihove krvi. Sjedimo tako, čim počne proljeće, na suncu i gledamo u njega dok imamo snage. On skine mantil i presavije ga, a ja mu u tome pomažem.

Moju skromnu gredicu zemlje obrađuje susjeda, kuharica u obližnjem velikom zatvoru. Tako da si ona ipak da truda pa to malo s proljeća i jeseni dovede u red i okopa. Kada bi naš vrt bio viseći, preko krovova bih se radostan spustio na svoju plodnu zemlju i pobrao ljetinu. Jer to ipak mogu i sam.

Uskoro trebam krenuti u grad. Prije toga sam se spustio do moga transparenta i pokušao ga premazati svježom bijelom bojom zaobilazeći l i o. Radio sam to vrlo nespretno i lak mi je u točkicama kapao na cipele i na pilastar. Ovako s krova, otvaraju mi se vidici i da smognem hrabrosti stajati zatvorenih očiju imao bih vizije. Nekada je sve to pripadalo redovnicima, pa vojski pa zelenim radnicima. Upravo sada gađaju prozore s rešetkama.

Dolje ispod mene je jedna lijepa balerina. Dugo sam je vrebao na hodniku sve dok jednog proljetnog dana nisam zakucao na njezina vrata. I sada se osjećam bestjelesno kada na sve to mislim. Teško je ponoviti sve ono što sam već ispričao Jamesonu. Nas dvojica smo ležali uz rijeku i promatrali kupače. Zvali smo ih kravama. On bi uvijek dodao da su svete jer samo one se spuštaju na obale prešumne rijeke znajući da ih ne može odnijeti.

Ja preko rijeke uvijek gledam kuću sličnu željezničkim stanicama duboko u brdovitoj provinciji. Na prozorima su vaze poludivljeg cvijeća. Jednom ću sigurno otići tamo i reći dobar dan, kupio bih jedan vaš mirišljavi cvijet.

Pokucao sam na vrata kao mačak i ona mi je otvorila. Tek što sam ušao u polumračni hodnik, preko njezine glave ugledao sam meni nekog nepoznatog muškarca. Stajao je do prozora i pušio. Ovako uspravan sigurno je viši od mene. Pitao sam tko je taj crni.

– Moj prijatelj, rekla je balerina.

Na svu sreću, taj njezin prijatelj je ubrzo otišao, a mi smo nastavili sjediti u stanu. Izvana se samo čulo krumpiri, jeftini krumpiri. Krumpiri su sigurno bili iz drugoga područja jer se više nitko u ovo doba nije usuđivao izlaziti na ulicu.

Njezina je soba ugodna. Gori samo noćna lampa i vide se obrisi namještaja. Na stolu je veliki konjanik koji pritišće nešto što ne mogu ni sa čim usporediti u mojoj goloj sobi.

– Rekla sam da ne volim piti – rekla je balerina i natočila mi do pola nekog blagog pića. Poslije mi je pričala da je jednom-dvaput u garderobi ostala cijelu noć, a ja sam već ležao do nje.

Taj čovjek je jako nježan, ponavljala je zvonko. Prelazio sam prstima po njezinu lijepom tijelu, umjesto nje sam se ja naježio. Trebalo je sve učiniti onako kako su mi drugi govorili. Cijelo sam se vrijeme suzdržavao da je ne ugrizem. Pokriveni smo bijelim plahtama, meni su virile noge na koje je trebalo objesiti broj. Onda sam otkrio njezine grudi i gledao ljubičaste bradavice. Iz njezine barokne sobe izišao sam zorom. Trebalo je stići nazad prije svitanja. Pitala me za moje podrijetlo. Kada sam joj nesigurno rekao, čvrsto se pripila uz mene i počela me samilosno ljubiti: Pa mi baš takve nikako ne volimo. Lijepo je ležala na postelji i na nju su se slagali geometrijski likovi koji su prolazili kroz drvene rolete. Likovi su se neprestano gibali i množili i više nisam mogao razlučiti tko se sve miče. Kada sam odlazio, učinio sam to kao krijumčar. Nježno sam zatvorio vrata. I zadovoljno. I više se nikada nisam vratio. Svaki put kada o tome razgovaram s Jamesonom, kucam na njezina vrata. I više nikada nisam želio pokucati.

Jednom je tako netko pokucao na vrata i ona se ustala. Gledao sam njezino dupe dok se užurbano oblačila. Nije valjda on. Već sam stajao do prozora i onda je netko ušao u predsoblje. Zbog zamračenja nisam ga najbolje vidio. Nikada ga prije nisam sreo, ali kada sam shvatio da je niži od mene, znao sam da je on. Zapalio sam cigaretu i zurio kroz prozor. Trebalo je stići na vrijeme. Trebalo se jednostavno izgubiti.

Poslije sam je pitao: Tko je onaj plavi?

– Moj prijatelj, priznala je balerina kada to više nije ništa moglo koristiti.

Iako sam već bio na stubištu, spuštao sam noge nesigurno, pazeći da joj ne napravim modricu. Znao sam da već sjede.

Volio bih kada bi ona točila oštrija pića. Je li on ljubomoran? Moja leđa nose njegov znatiželjan pogled. Treba se stalno okretati.

O svemu tome često razmišljam dok hodam prema gradu. Na izlazu iz moje četvrti stigao me je pas koji skuplja tuđe kosti. Moje su tetive snažne i ja sam ga nemilosrdno otjerao. Hodao sam već dugo i neumorno, kao da imam više nogu, sve dok nisam ugledao znakove kojima započinje drugi dio grada. Iza sebe sam već daleko ostavio rijeku i preriju.

Ovdje su ulice uže, prepune trgovina i ljudi koji su se u prolazu međusobno doticali. Počeo sam i ja kao oni zastajkivati i promatrati nakrcane izloge. Ušao sam u jednu malenu trgovinu. Dućančić. U kutu se nalazila velika košara plastičnih igračaka. To se zove bazen. Da se to zove bazen ne bih znao da dvije bezube djevojčice nisu frfale s prodavačicom.

– Imate li Mkvu i Pigi? – rekle su obje uglas.

– Hoćete li plavi ili crvenu? – pitala ih je.

I sada su se već djevojčice posvađale.

– Plavi!

– Crvenu!!

– Plavi, plavi!

– Crvenu, crvenu, crvenu.

Tako je pobijedila crvena djevojčica iako je bila bezuba.

Sve tri su se uputile do košare.

– Evo gaaa – reklaaa je. Imamo sve u bazenčiću.

Kada su djevojčice otišle, ostali smo samo prodavačica i ja. Zvono koje se oglasi kada se otvore/zatvore vrata neuobičajeno je dugo zvečalo u mojim ušima.

– Vi ste previsok za svoje godine, kaže mi prodavačica. Tek sada zamjećujem da nema lijepo lice. Ima samo zelenkaste oči.

– Pogledajte u bazenu, možete to i sami.

Kontrolirala me dok sam sa zavrnutim rukavima prebirao vlažne igračke, ali podmornicu nisam našao. Ona je čekala da iziđem van. Previsok sam za svoje godine. Bojala se da ću nešto ukrasti. Tražim metalnu podmornicu sa zastavicom! Izišao sam i to je opet registriralo podmuklo zvono kao da je tele. Bilo mi je potpuno jasno da je unutra baš toplo.

Čitavo popodne sam se nalazio u gradu preko rijeke i očekivao susret s Jamesonom. Na ulicama je bilo sve manje ljudi iako ovdje gore svjetla. Stajao sam gdje smo se dogovorili i gledao pojedinačna svjetla kako nestaju u sobama pa opet neka druga. I tako stalno.

Moj prijatelj je najbolji berač. To ne tvrdim ja, nego to kažu svi oni koji su ikada radili s njim. Nikada s njim nisam radio u polju, ali nemam razloga da im ne vjerujem. On najduže izdrži sagnutih leđa.

Dok ležimo ovako ravnodušni na rijeci, dovikuje za nama umirovljeni čuvar: jedne-dvije lude krave. Bespomoćni tako prebiremo po uspomenama. Moj prijatelj priča o plantažama koje se prostiru od istoka sunčanog do smirenog zapada. Na površini ove spore rijeke on uvijek kaže da ćemo mi izmijeniti lice zemlje. Htio bih nešto dodati, kažem.

Svi govore da njega rijetko zabole jagodice jer su već toliko tvrde. Sam Bog zna da li u njima ima još uopće krvi. Moj starac razmatra njegove osjećaje, a ja o Jamesonu uvijek kažem: On je moj prijatelj. Već osjećam kako me počinju boljeti dvije noge. Tako je uvijek sa mnom kada grane proljeće.

Eto, proljeće, a na ulicama je i ovdje sve manje ljudi jer je počeo puhati snažan vjetar s planine ponad grada. Deke će moći lepršati, a na površini vode pojavit će se bijeli valovi. Vrhove planina mogu vidjeti samo kada je sunčano. Onda gledam tu nepreglednu šumu kako se penje i njezinu boju kako se smjenjuje. Iako nikada nisam bio gore, znam da je zelenija tamo gdje je gušća. U tome jedino mogu pogriješiti ukoliko se pojavi nekakav nepravilan oblak.

Eto, sada se počela spuštati i sitna kiša. Svaka kap koja padne na mene kao da ostavlja trag. Po ovakvu vremenu, najbolje je bilo ostati u sobi i ne izlaziti nigdje. S Jamesonom se mogu vidjeti i neki drugi dan. Uostalom, imam i obveze. Po ovakvu vremenu utješno sam pomislio na svoju kozju sobu i sve pogodnosti koje mi ona pruža. U njoj bih sigurno bio zaštićen. Isplazio sam jezik kada je trebalo krenuti nazad. Usprkos boli koju osjećam u nogama i neprijateljskom vjetru, trebam hodati dugo kao list po list po