Vrtlar | Krešimir Mićanović

STRAH

Posjedujem nutrinu, o kojoj ništa nisam znao.
Ne znam, što se ondje dešava.
R. M. Rilke, Zapisci Maltea Lauridsa Briggea

Taj događaj je počeo posve svakidašnje, vjerojatno u četvrtak.

Trebalo je otići na cijepljenje. Ustao je ranije nego obično, a volio je dugo spavati. Oprao zube, čak se obukao ljepše nego inače, i otišao na cijepljenje. U autobusu je ljubazno ustupio mjesto do prozora ženi s malodobnim djetetom. Nehajno je virkao preko ramena na novine koje je čitao poštar. Sve je bilo obično, osim što se potajno nadao da neće upasti u gužvu u ambulanti. Stoga je i ustao ranije. I stvarno, u čekaonici nije bilo nikoga. Ostavio je kaput na vješalici i tako ušao unutra. Medicinska sestra mu je sasvim uobičajeno ubrizgala cjepivo. Čak ga nije ni peckalo. On je prije toga zavrnuo rukav. Prvo je bio ponudio desnu, a potom je blaga sestra uzela njegovu lijevu ruku. Jedino je to bio mali nesporazum.

Taj dan, vjerojatno četvrtak, dalje je uobičajeno protjecao. Sjeo je u kavanu i gledao ljude kako prolaze ulicom. Njihovo kretanje mu je zamućivalo prljavo staklo kroz koje je zurio. Nakon toga i ručak pa večera u obližnjem restoranu. Posudio je taj dan od prijatelja dvadesetak maraka. Sa sigurnošću se može tvrditi da je bio kod svoje djevojke. Ona je to potvrdila, u potpunosti uvjerena u istinitost svoga iskaza. Naime, tu istu večer dobila je mjesečnicu pa nisu vodili ljubav iako je on navaljivao. Upravo taj detalj po kojemu je uvjerena da je bila s njim te večeri, ispričala je svojoj prijateljici. Inače, i prijateljica je dobro znala da je on znao ponekad navaljivati. Ona se nastavljala povjeravati svojoj prijateljici pa je rekla da je on zbog toga bio ispočetka ljut, a poslije joj je nježno stavio glavu na trbuh. Nakon posjete se vratio u stan. Susjed do vrata je izjavio da ga je pozdravio s laku noć i da mu je tako i uzvraćeno.

Onda je pala noć slična prijašnjima, čak i astrolozima prilično nezanimljiva. Ovdje se sada javljaju nedoumice i nagađanja s početka priče. Tko može objasniti što se zbivalo te noći i sljedećeg dana do podne? Može se pretpostaviti da ga je obuzeo strah. Jer samo on tako teško pada na čovjeka, kao hladne i tupe stvari, i ponekad mu se jako teško oduprijeti.

On se promijenio preko noći, kako se samo ljudi znaju strašno promijeniti. Bojazan od cjepiva u vlastitu tijelu natjerala ga je, isprva panično, u bolnicu. Tamo je zaprepaštenim liječnicima naredio da mu odsijeku ruku. Ona blaga sestra od jučer ga je pokušala odvratiti jer je reakcija na unutarnjoj strani podlaktice bila više nego normalna. Zatim su pozvali nekog kirurga početnika.

Nije prošlo ni sat vremena, a on se opet vratio. Tražio je da mu odsijeku nogu. I tada je sve krenulo nepredviđeno, sve je izmaklo i zadnjoj mogućoj kontroli. Kada su mu odsjekli uho, lijevo pa desno, radosno je pomislio kako više nema klempave uši.

U početku dok je išao u bolnicu (ubrzo je nestalo panike), mučila ga je sporost i nezgrapnost pokreta. Smetali su mu i ljudi koji su htjeli pomoći. Jako su ga živcirali. A nakon toga, kao da se taj strašni napor pretvorio u silnu energiju zahvaljujući kojoj je naprosto letio. Tako se osjećao sretan i lak. Izgledalo mu je kao da je kamen uzgurao na vrh i sada ovaj juri neometan drugom stranom brda. Kako sam se promijenio, gotovo preko noći, bio je sretan. Kada je došao zadnji put u bolnicu, nisu više imali što odrezati. Jednostavno ga više nisu vidjeli.