Vrtlar | Krešimir Mićanović

NA 800 METARA

a) Šešir

Imao sam tada deset godina. S mamom i tatom vraćao sam se iz kupovine. Oni su nosili u rukama dvije deke. Tada sam se nadao da ću prvi put prijeći most pješice. Moji prijatelji to nisu znali jer su ga već prelazili i biciklom. U snu sam puzao sredinom mosta da ne bih pao. Poslije sam se uvjerio da je to nemoguće. Naime, pješaci su išli svojim dvjema stranama, a automobili sredinom. Uvijek mi je bilo nejasno to da je nekada mostom išao teretni vlak. Valjda, vlak je vozio automobile, a pješaci su išli svojim krajnjim stranama i garavo mahali vlakovođi. Zakoračio sam prvi put na most. U snu sam se bojao mogućnosti da me vjetar zajedno s kišom, sladoledom i kišobranom otpuše s mosta u rijeku. Dok je sunce izlazilo, rijeka je vijugala. Bila je kao more, kao ulje, med. Plovio je čamac. Pomislio sam sretno: Pa to je slika iz moje čitanke. Ne sjećam se što su mama i tata pričali. Napravili smo tek nekoliko koračaja i ispred nas se zaustavio auto. Alojzije je rekao da je dobro što je tata nosio šešir jer nas inače ne bi prepoznao. Mama je skinula končić s moje košulje. Nakon ovoga, tata više nije nosio šešire, samo kačkete. I ja ih više volim jer su ljepši. Ne znam da li Alojzije prepoznaje tatin kačket.

b) Barbara

Vozili smo se kremkasto bijelim kolima. Nedugo nakon toga smo ih prodali. Prije nego li ćemo ih odvesti u Osijek, skinuo sam s ključeva privjesak. S nama je bila i naša baka. Ona je mamina mama i ima devedeset i dvije godine. Vjerovali smo joj da ima devedeset, dok tetak, koji je po želji svoga oca trebao postati mesar, nije pronašao krsni list iz 1896. Vozili smo se ulicama koje vode do mosta. Nedjelja je i one su bez prolaznika i policije. Slušamo prijenos nogometnih utakmica. Očito da radio ne zanima baku. Gleda ulicu. Kaže, u ovoj ulici, baš u ovoj ulici, prije su živjeli ugledni Židovi, a tu su bile i njihove trgovine. I sada se sjeća njihovih brada. U toj ulici sam u ponedjeljak vidio Sakibu s dvojicom. Išla je između njih nasmijana kao. Možda zbog lijepog članka noge. Kada sada mislim na nju, hladan sam kao, kao da mi ništa. Zapravo, između nas se nikad ništa. Misli da se ljutim zbog. To bi bilo kada. Vozimo se mostom. Gledam kako željeznom konstrukcijom, gore iznad naših glava i rijeke, trči netko. U sivom odijelu je i cipelama. Trči. On može vrlo lako pasti. Okrećem se. Njegova glava nestaje. Okrećem se. Nemoguće. Vojnici su se spuštali i penjali, ali su bili vezani konopcima. Što će taj netko gore? Željezo ometa radio valove. Sigurno ništa nije čuo. Okrećem se. Pas vuče šetača. Možda je baka uočila kako netko trči iznad naših glava. Kaže da nije vidjela nikoga. Uvijek žmiri kada prelazi most jer se boji vode.

c) Kašmir

Kašmir ima dvadeset i sedam godina. Završio je studij prava. Često u robnoj kući sluša Wagnera. Josipu pet godina nije vratio Claudea Simonea: Flandrijska cesta. Ugledao sam ga u blizini katoličke crkve. Htio sam proći bez pozdrava. Zaustavio me je u blizini već spomenute crkve. Htio sam proći bez pozdrava, opet. Zaustavio sam se kada me je lupnuo po ramenu: Ivo Iviću? Išli smo prema mostu. Priča. Prije dva dana vratio se iz vojske. Nervozan je. Bijela mu košulja ne da disati. Gdje mi je rođak? Znaš. U gužvi smo i govori mi na uho. Prije mjesec, stignu mi u Suboticu dvije knjige koje sam volio imati još od prošlog ljeta. E, pa čitam ti ja tako, i mislim kako mu poslati novac, a poslije toga stiže lova od njega. I ne mogu mu njegovim novcem platiti njegove knjige. Lud je. Gdje je? Daj mi adresu da mu javim, e? Što ima kod tebe? Djevojke, m, ništa? Vidiš onu, kako bi je bilo dobro kao Maslac. Tražim jednu da joj kažem da se ne boji, neću joj ništa, i samo da joj stavim glavu između nogu i spavam, kao dijete, kao anđeo. Samo spavam i pijem mlijeko. Vidi ovu ispod majice, i da joj stavljam nježno kamenčiće na pubis, stavljam ih, pažljivo slažem, to je mozaik, pa ga onda razlažem, kamenčić, po kamenčić. Ne bih joj ništa. I ti pišeš, treba nešto, pusti ekonomiju, moje pravo, GIK, niskogradnja. Kada sam studirao, skupi se nas petnaestak u sobi, a strašno je vruće, smrad, dvije kištre piva, stare masne novine, mali ugriz, sve. Kažeš da si dobro, e vidi ovu, a rođak ti je. Na Pustodolu je? Kao Tolstoj. Već je kraj mosta i žuljaju me ove žute cipele. Pozdravi rođaka, reci mu da je bilo strašno hodati po ovakvom mostu. Kao da učiš ponovo.

d) Most

ŠEŠIR, BARBARA, KAŠMIR su priče o mostu koji stvarno postoji. Sve je i počelo na njemu. Otada se i bojim kako će ovo izgledati. Smetala bi mi metafora ruke. Htio sam u priči PLAVI TROKUT/DJEVOJČICA naznačiti da je most plave boje. Bila bi ta priča poželjna i zbog broja četiri. Plava djevojčica se zvala Ljerka. Umjesto toga uvrstio sam tekst:

kako ući u grad, kako se vratiti
jučer sam išao u grad preko mosta. na njemu
su bili radnici. goli do pasa, plavih ruku,
rukavica i hlača, nanosili su svijetlu boju.
dio je odlazio u rijeku. kratko se zadržavao
na površini, zatim tonuo u kantu, kost, kamen
rijeke. bojao ih. radnici, sa četkama u rukama,
promatrali su kako prolaze suknje. kada sam
stigao na kraj, ugledao sam na mojoj pamučnoj
majici boju mosta. nisam znao kako s njom ući
u grad, kako se vratiti.

Kada danas hodam mostom, uznemiren sam vremenom i snagom koju sam izgubio na njemu. Pogledam ga: Bože, da sam ga samo tjedno pretrčavao, kakav sam strašan trkač mogao biti. Najbolji i najbrži na 800 metara.