Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

BIBLIOBUS

 

Čim su pukle prve cigle Berlinskog zida, sjeo sam sretan na bibliobus.
Monika, rekao je netko kroz prozor nepoznatoj djevojci u žutoj haljini na sjedalu ispred mene, zašto si me ostavila?
Bilo je to dugo putovanje. Odmah sam zaspao kako bi svjež stigao na odredište. U međuvremenu sanjao sam puno stvari.
Kada je bibliobus konačno stigao vidio sam kako silazim na istom mjestu s kojeg sam krenuo. Ali snio sam smjelu pustolovinu na tom putu; bila je živa i bistra poput izvorske vode. Sanjao sam da smo podmetnuli Arhimedovu polugu totalitarnom zmaju, uspješno izigrali damu s kosom u ruci.
U međuvremenu dogodilo se puno stvari.
Srušene cigle nejednakog društva sazidane su opet, od istih zidara, od vjetra neprobojnih ruku. Stari su lisci samo promijenili arhitekturu zida, nadmetali se tko će prije, jedan drugom otimali cigle kako bi ih baš oni prvi postavili, jer stare cigle privatizirane su u zlato, i bit će od zlata, još neko vrijeme, kako to obično biva, dok ne korodiraju i umrve se u prah. Ne u kosti, nego u prah, žilav i više nalik živom blatu, no tada nas već dugo neće biti.
Kada se bibliobus vratio na mjesto polaska, ostali su samo daleki otisci jedne nasmijane mladosti, vjere i nade. Zahvatio me očaj. Malo se toga promijenilo, postalo je još i gore.
Monika, što s nama, rekao je kroz prozor djevojci u žutoj haljini na sjedalu ispred mene onaj isti čovjek koji ju je ispratio sa stanice.
I zatim je dodao, naginjući se kroz prozor: zašto si se vratila?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.