Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

TRI VILE NA BLEDU

Hodajući oko Bledskog jezera možeš se okliznuti u trokutu svoje mladosti. Kroz maglu, otkrivaju se prolazi pod planinskim lancem koji obrubljuje jezero; jedno za drugim, tu su drvena pristaništa, natkriti zakloni za motorne čamce, poput onih na jezeru Tahoe u planinama Sierra Nevade. U crnoj je šumi prva vila.
Na stropu sale za bankete crvena je zastava, a zidovima koračaju partizani u natprirodnoj veličini i raskošnom koloritu. Njihove siluete, na vjetru monumentalne poput Spartanaca na Termopilu, šuljaju se svilenim zavjesama sve do terase vidikovca.
Nekadašnji su to dvori Titovi, a preko puta je vila bivšeg šefa policije i vila šefa vojske. Vatrenom vodom osokoljeni krenuli bi u neku od partija lova, s terase strijeljajući patke i labudove. “Djeca će uvijek biti djeca”, kao da govori najveći pisac tog vremena i otac enciklopedija, a ja na mirnoj površini jezera vidim zabrinuto lice nadrealističkog pjesnika Radovana Ivšića koji gunđa iz egzila: “ne slušajte ga, postao je i on dvorska luda…”
Na dnu jezera pronaći bocu davnog osvježavajućeg pića poput Pipija, Cockte i Traubisode bilo bi kao naći kosti izumrlih dinosaura. Hodam po tankoj liniji od vile šefa tajne policije do vile šefa tajne vojne službe iz vremena Jugoslavije, i do jedne od nebrojenih vila maršala Tita u kojima je uvijek živjela samo posluga i životinje izabrane iz kataloga biblijske Noine arke. Ne može se poreći da je imao osjećaja kada se vidi koliko se trudio da njegovim bližnjima, prije svega njegovoj posluzi, bude dobro. Ali milijuni su htjeli biti njegovi bližnji, u tome je nevolja, zato je nestalo novaca i Jugoslavija se gušila u obveznicama.
Koliko si imao godina kada je umro Tito, danas je pitanje koje dreči spomenarima, kao nametnuta granica starog i novog doba.
Koliko si imao godina kada je umro Tito?
Ne želim reći, ni pod prijetnjom smrti. Što igra u kinu, tko ima loptu, je li popravljen bicikl, da li u dućanima ima Gringa, naljepnica s likovima nogometaša, Kraševih napolitanki, i da li će mi netko donijeti konzervu Coca-Cole kada se vrati sa skijanja iz Austrije – to je bilo životno pitanje za djecu tog vremena.
Ali, nekako u to vrijeme, u Isusovoj sjeni živio je u Voćarskoj ulici br. 90, ne daleko od naše kuće, Nikola Šop. Otac bi me u vrijeme svetog Nikole vodio u posjetu čovjeku čija je poezija poput nenadanih pahuljica svježeg snijega kojima se uvijek razveselimo kada ih vidimo u prozoru i primimo na dlan kao duhovnu obnovu, jer nam nose vijesti iz zagonetnog svijeta. Za Nikolu Šopa znaju reći da je bio neprimjetan, ali bio je to jedini pjesnik kojega sam upoznao u školsko doba, iako njega nisu, kao mnoge druge, zvali da čita u školama. Upoznao sam ga zato što sam bio u njegovom domu i mislim da je ispravno reći da je bio nenametljiv. Zanemaren od političko kulturnih bukača tog doba, živio je samozatajno i dostojanstveno, kako je i pisao. Njemačko bombardiranje Beograda 6. travnja 1941., gdje je radio kao profesor gimnazije, urušilo je balkon na kojem je stajao, i ta ga je ozljeda pratila dalje kroz život, tako da se figure velikog pjesnika većinom sjećam samo kako sjedi u pidžami na svom krevetu u Voćarskoj ulici u Zagrebu i prati kako njegova voljena supruga Antonija, uvijek nasmiješena i vedra, dočekuje goste.
Nikola Šop umro je 1982., godine, kada sam imao četrnaest godina.