Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

TRI KRALJA VIKTORA VIDE

 

Tragom pjesme Tri kralja Viktora Vide
sanjao sam Viktora Vidu
na palubi broda za Argentinu.
Stajao je na pramčanoj palubi
okrenut ka pučini. More sivo,
nigdje horizonta.
“Prvi kralj napuni pješčanik:
sada počinje vrijeme”, rekao je
tražeći rub u pustom prostoru,
tamo gdje ga nije bilo.
Rođen za vrijeme austrijskog carstva
u “zaljevu hrvatskih svetaca”
ostavio je bistre zore djetinjstva i zvijezde
koje se “roje noću u krčagu vode na stolu”
s kartom povratka kao praznom mapom
otplovio je daleko od Boke Kotorske
i stradao u zapjenjenoj čeličnoj pari
zemlje pod južnom zvijezdom,
Argentine.
Drugi je kralj “natovario deve
Arabijom mirisavih ulja” i nestao
sa svojom zlom družinom
u nepoznatom smjeru, a mnoštvu
je ostavio samo kratkotrajne živote
u stranim rudarskim oknima bez izlaza.
Tako je i taj pjesnik i školski učitelj
zaglavio u pukotinama dalekog kontinenta.
Daleko od Hrvatske nije bio slobodan,
osjećao se sužnjem svog vremena.
Čovjekom bez zemlje,
poput mnogih u drugom svjetskom ratu.
Nosio je zato poeziju
kao domovinu, Valeryja, Michauxa, Rilkea,
pjesnike koje je prevodio da mu budu
što bliže srcu.
Kada bi netko spomenuo voljenu
“on bi vidio ono što pređe preko nje:
proljeće, jutro u kosi i smrt,
koja je oblikuje u vosku.”
“Trećem kralju, na kažiprst,
kao soko lovcu, slijeće pitom ćuk”
koji i preko mora nosi sjaj večeri
na rubu čaše u mrtvom Perastu,
u maloj Boki.
Nudi mu Ognjenu zemlju, pustinju
okamenjenog drveća na horizontu.
“I tajanstvena se pustinja odziva.”
U bistrini zvjezdanog neba tražio je
odrješenje od silne tjeskobe i
završio ravno u ustima jurećeg vlaka.
Imao je tri života, dok je tražio
put kući, pjesnik Viktor Vida.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.