Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

VINDJAKNA NJUJORŠKIH SMETLARA

Gledam na TV-u gospodina iz Japana kako objašnjava da nevolje i ratovi imaju uzrok u mesožderskoj prehrani, kulturi ubijanja pilića i svinja. Makrobiotika je, kaže, izlaz iz svega, a efekt žitarica na organizam nešto je kao udar Hirošime na atomsku bombu. Na brzinu je – koliko mu TV timing dopušta, izložio cijelu povijest svijeta kao bezumni ritual kolinja, objasnio da ne samo da postoje svemirci, makrobiotski žitelji drugih planeta koji podržavaju njegov rad na zemlji, nego smo i mi njihovo sjeme, posijano pri prvim posjetama brodova iz svemira.
Mislim da nevolje i ratovi
počinju izumom vremena:
astronomija Maya –
sunčani satovi Egipćana,
Grka i Rimljana.
Četiri jahača apokalipse nikada se ne bi mogli naći u punom sastavu i na dogovorenom mjestu da ljudi još davno u Mezopotamiji nisu počeli računati dane i tjedne. Godine su brojali po vladarima, Kinezi po dinastijama, Indijci ciklično, a Etruščani po generacijama. Rimljani su računali vrijeme od nastanka svog grada; taj datum krščani su kasnije potisnuli u 753-u godinu prije Krista.
Zašto je vrijeme toliko opasno, kada zapravo ne postoji, nego je, kako kaže Grk, samo metrički koncept?
Kada smo mladi obavezu vremena ne priznajemo, a kada smo stari niječemo njegovu prolaznost, nastojimo se osjećati kao Thor Heyerdal na splavi usred Pacifičkog mora, gdje je taj pustolov, mezimac Uskršnjih otoka, ustvrdio da vrijeme ne postoji.
Tako je na morskoj pučini gdje je sve vidljivo nepromijenjivo još od postanka. Prolaznost vremena ipak je kasnije osjetio na svojoj koži kada je razbio splav o otočne hridi i jedva izbjegao smrt pod slomljenim jarbolom.
Gospodin s TV-a sigurno bi tu dodao da posada Kon-Tikija ne bi tako završila svoje epohalno putovanje da su obroci na splavi bili sačinjeni od makrobiotske hrane.
Koliko se često čuje da je baš sada vrijeme za nešto, ono neodgodivo nešto, vrijeme je da konačno prekinemo to i to, da pokrenemo ono o čemu smo sanjali, itd. S druge strane govore da nije sada vrijeme, nemamo vremena za ništa, nikada nije vrijeme.
Vrijeme nije samo sjena iza nas i svjetlo ispred, ono koje nas očekuje.
Treba naučiti živjeti prijateljski s vremenom. Mehanički koncept vremena može zlu dati ubojitu preciznost. Nije li se moglo zauvijek pričekati s bacanjima atomske bombe, ili bilo koje bombe, nije li se vrijeme računalo u nacističkim i kvislinškim logorima smrti gdje je administracija pedantno rađena uz pomoć vremenskih instanci.
I pri napadu na Hrvatsku vrijeme je igralo važnu ulogu, hoće li nas JNA pregaziti na vrijeme u roku pruženom joj od međunarodne zajednice; hoće li nama pomoć stići, ili neće stići na vrijeme.

* * *

Izgubio si moju jaknu njujorških smetlara, onu zelenu s narančastom pozadinom, koju sam ti posudila, rekla si mi kada sam se vratio iz Dalmatinskog zaleđa, i ja sam znao da sam kriv, ostavio sam je u kući pri tenkovskom napadu na selo koje smo branili. Nisam imao vremena, ili možda sam ga i imao, da sam odmah potrčao i izvadio jaknu iz kuće u kojoj je ostala pod ruševinama. Ovako, čim sam počeo razmišljati imam li vremena ili nemam – jer jedan je tenk s cijevi uperenom u mene bio već na pedeset metara, izgubio sam nekoliko dragocjenih sekundi u premišljanju, i nije mi ostalo vremena za ništa. Podigao sam bacač koji je netko ostavio na zemlji i podigao ga u pravcu tenka, ali iz njegove cijevi već je bljesnulo u mom pravcu tako da sam skočio preko kamenog zida i jedva se izvukao, jer eksplodiralo je točno na mjestu gdje sam sekundu prije stajao, razmišljajući imam li vremena.
Znam da ti jakna koju sam izgubio jako puno znači, to je jedino ostalo od tvojih mladenačkih snova o putu u New York. Iskreno, vjerojatno sam imao vremena i dohvatiti se jakne, ali mislio sam tada da nisam. Još važnije, možda sam mogao i pomoći još nekome, ali to u tom trenutku nisam znao. U ratu je bilo tako, u jedno jutro više lebdiš nego hodaš, pustiš intuiciju da te vodi, miran si u srcu, a katkad su ti noge od olova i crne misli ti se roje u glavi.