Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

NAZOVI Mr. SONGA

 

Mr. Song ima kineski restoran
u poslovnoj zoni, uguran
između dizalica – između tornjeva
i čeličnih konstrukcija,
neprilično oslonjen na golemu rupu u zemlji
gdje se gradi garaža od osam etaža i podzemni
klimatizirani raj.
Sve tu su poslovni prostori
ali gostiju još nema dosta. Kupio je
zato sto golubova pismonoša i
otisnuo tisuće letaka kojima reklamira
fast food kinesku hranu, kao
prvi takav u zemlji.
Poslodavci tvrtki u poslovnoj zoni
žale se gradonačelniku, htjeli su
na tom mjestu jedno profitabilno
poslovno groblje, ali mr. Song
– kojeg nitko ne poznaje –
sagradio je restoran od crvene cigle.
I krov je popločao zlatom,
grozi se zbor poslodavaca, isto
uživaoca ove ultra-moderne zone.
O njemu nitko ne zna tri čiste,
niti kada je došao
ni koliko mu je godina.
Mr. Song sveukupno je
tajnovita osoba
neki govore da se samo pojavio
pod okriljem noći
spustio na zemlju dva gipsana lava
nepriličnih proporcija
i groteskno širokih vilica,
i zabio prvi čavao
u okvir restorana.
U kineskoj četvrti
kažu da se mr. Song nerado sjeća
rudnika mladosti i kredom ispisanih zidova,
crnih lista u vrijeme Kulturne revolucije
(da li je on pisao ili je na listi pisalo
i njegovo ime, nitko ne zna i nije važno)
jer opća je nebriga kod mr. Songa,
za bilo što
osim za stvari od restorana,
on čeka začine, alge i bambuse,
brodove za istovar namirnica u Hamburgu,
zaustavlja na prepad teretne vlakove,
piše papire na svim jezicima
i bar tri kontejnera uvijek su njegova:
ništa više molim, kaže, spremam samo začinjeno i
vruće, to je ono što čini mr. Songa
tvrdim orahom.
Gdje s umrlima od poslovnog stresa?
Mr. Song ne želi znati ništa o tome.
Može ga se naći u skladištu iza restorana,
sjedi na kauču iz kojeg vire opruge i termiti,
igra dame s jednom od sekretarica koja mu,
tamo gdje se zid ruli, u vlazi,
mjeri profit.
Kod njega cijele obitelji
rade bez plaće, ali jednom
dobit će i oni svoj restoran.
Besplatni ručak zboru poslodavaca:
tanjur za tanjurom morskih delicija
kako bi zaboravili svoje zahtjeve
za grobljem zaposlenih.
Nudili su mu niz drugih lokacija
jedna ljepša od druge,
ali uzalud, ne izlazi
iz rupe.
Malo su se raspitivali i saznali da
od mr. Songa postoji samo jedan veći,
kojem bi se pokorio i kojeg bi saslušao,
m r. Chen Chi, ali do njega ne dolaze ni pisma,
taj starac živi među zvijerima i pticama,
negdje u snježnim planinama gdje nije stupila
noga stranca još od invazije Mongola.
Gdje s umrlima iz poslovnih centara,
modernom kastom iPhonea i električnih inter-mobila
gdje nijedan korak nije uzalud i na bankovni leasing
mogu se kupiti godine života, ali ne i vrijeme
za pročitati knjigu,
sresti obitelj, ići doktoru u vizitu, ni
na daleko gradsko groblje,
na svoj vlastiti sprovod.
On za to ne mari, mr. Song,
mogao bi ga zbor poslodavaca satima tresti u zid,
kosi brkovi ne bi se pomakli za milimetar.
Mr. Song kao da je od voska,
njega se takvo što ne tiče,
nije ga briga.
Gdje s mrtvima, misli on, tamo
gdje i s rižinim zrnom,
duboko pod vodu.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.