Zrak ispod mora | Tomica Bajsić

PROKLETA ZNATIŽELJA

Bio sam u karanteni puno vremena
i još više, zarekao sam se da neću pisati poeziju
dok iznova ne pročitam 200 pjesama starih Kineza.

* * *

Li Poa Tu Fua Wang Weia i Po Chü I
nijedna ta pjesma nije duža od deset redova
a imaju sve, kao glazbene su kutije bez ključa
one ornamentirane nevjerojatnim simbolima
kakve je znao izrezbariti Gauguin, s majmunom
u mornarskoj majici koji bi pokretao ručku,
od melodije popadali bi svi kokosi sa stabla.
Te su pjesme dokument otkrhnutog trenutka
preciznost i skromnost, ljubav, čarolija, očekivanja.
Ništa nema smisla ako ne mogu poput starih Kineza.

* * *

Oni prelaze preko drevnog bojnog polja u tri skoka.
Mjesečina, kosti i vrane čak i poljski miševi su tu
tornjevi i zastave izumrlog kraljevstva.

* * *

Veliku rijeku smirenu proljetnim žadom
i obasjanu zlatom u tri reda vidim oštrije
nego Marko Polo
vidim i vatru prilazeće zore
dok motkom pogurujem skelu do druge obale
gdje nas čeka djevojka s lubenicama, što je
naravno, samo maska, ta ljepotica
u stvari je budistička redovnica ratnica
na tajnom zadatku, priča je zapletena …
ima neke veze s tim što je njen otac bio
sljedbenik Konfučija.
Probao sam onda ovako: svaka panda /
unuka je /
svoje bake.
Ispalo je užasno, ta moja kratka pjesma.
Onda sam napisao još jednu nakon dugo vremena
i za vraga opet je bila dugačka kao nekad
ruglo raskupusano preko svake mjere
odmah sam je razdvojio u pet kratkih dijelova.
Već vidim stare majstore dinastija Han i Chin
kako se mršte na moj trik, moju nemoć
i s nelagodom prolazim pored
Kineske ambasade.

* * *

Jednom sam tu na semaforu iza stražnjeg prozora
crne limuzine sa zastavom Narodne Republike Kine
vidio lice lijepo poput one djevojke s lubenicama,
iako ozbiljno, bilo je više sjetno nego zagonetno,
vjerojatno je i njoj poznato da sam izgubio dar
možda se sažalila nad mojom agonijom
to je ta prokleta znatiželja rasipam se
na sve strane.