Romantika je roba iz uvoza | Dario Grgić

BLAŽENOST

Riječ je često u optjecaju, ali kao da u zraku visi bez označitelja. Biti blažen, to danas kolokvijalno ima nega­tivne konotacije. Nedavno je jedna fizički vrlo pristala političarka sjela s društvom u kafić. Bila je opuštena, smijala se, a nekoliko stolova dalje neki je lik samo pro­mrmljao da mu se čini da je gospođa XY sretnica jer je odrezana od mozga i sve joj izgleda ružičasto. Gospođa je zbilja izgledala sretno, bezbrižno, opušteno, gotovo blaženo. Onaj čuveni uvod u treći dio Idiota Dostojevski je posvetio pametnima i glupima te za ove druge rekao da su sretniji. Svaki priučeni filozof bi dodao da se u slu­čajevima izricanja ovakvih zaključaka kriju zavodljive klopke mnijenja. Prožetost srećom o kojoj se govori kada se govori o blaženosti nema veze s glupošću nego s onim što je iz dalekih indija stiglo pod zvonkim imenom prosvjetljenja. Kada su, dakle, mnoge lampice upaljene i dobro osvjetljavaju cestu, to je točka na kojoj netko – unatoč onome što vidi ili upravo zbog toga – uspijeva biti sabran u jednu toplu, blaženstvom i dobronamjernošću ispunjenu točku.

Peter Sloterdijk – da se malo vratimo prosvjetljenju – u svojoj knjizi Filozofski temperamenti zdvaja nad činjeni­com da smo, umjesto prosvijetljeni, tek načitani. Zbilja jesmo: Berđajev kuka kako nitko više nije u stanju pisati s mjesta u duhu s kojeg je pisao Eckhart, te da smo, u najboljem slučaju, osposobljeni pisati o Eckhartu. A ne o onome o čemu je on pisao. On je, Eckhart, kao što znamo, blaženost povezivao s utješenošću. A Bohme je spominjao „turbu”, neprestanu unutarnju glad, strahotnu silu koja pokreće napoleone. Tako da ono što treba biti utješeno, namireno, nisu samo objektivno propada­nje rase, umiranja bližnjih, nestanci imanja, iznevjerena očekivanja, nego i nešto povrh i ispod toga: pokretačka halapljiva sila preko koje na svijet, smatraju ovi mistici, dolazi zlo. To je, da se tako izrazimo, autoput po kojemu nakaradnost glatko sklizne u ovaj svijet i proždere sve što mu se nađe na putu. Pa onda imamo ljude kakve ima­mo: ambiciozne, karijeristične, sklone verbalnim smica­licama. Ali nešto drugo mi se čini bitnim. Često pisci pišu kako je seks tabu. Seks odavno nije tabu. Danas su tabu­izirani Bog, transcendencija, metafizika, etika. Pa i blaže­nost. Premda nitko ne bi za sebe rekao, još manje mislio, kako sve što čini poduzima radi nereda, podlosti ili kra­ha, evidentno je prevladavanje upravo ovih tendencija.

Jednom davno, u nekom drugom svijetu, s prijatelji­ma sam otišao u Šarengrad. Bili smo mladi, pa je mogu­će da je u percepciji događaja značajnu ulogu odigralo neiskustvo, ali svejedno. Radilo se o stereotipnom muš­kom izletu krcatom jelom i pićem, obiljem pića. Izlet čiju su inicijacijsku podlogu svojom literaturom obilato falsificirali bitnici. Tko se nije kretao krajnjim istokom Slavonije teško će zamisliti kako to sve tamo geografski izgleda. Padine fruškogorskog gorja ovdje već odigrava­ju značajnu ulogu; tu se više ne radi o monotoniji ravni­ce. Ali i to gorje, ne možemo za njega reći da naglo zavr­šava, nego kao da se cijeli pejzaž, onaj ravničarski, blago uspeo za nekoliko katova, i onda su moguća smještanja naselja u rupe, ili kao u školjke. Mislim, ti ideš ravno, i onda odjednom mjesta izviru iz zemlje i spuštaš se u njih, gotovo da slijećeš. Aljmaš, primjerice, ne vidiš izda­leka, pa je putniku koji se uglavnom kreće po Slavoniji, ovaj njezin dio pomalo zagonetno zaklonjen, mjesta su, najbanalnije rečeno, dobro skrivena. Zvonici crkava ne vire, jer su smještena u školjkaste udubine kao u šake ravničarskog diva, koji je iz zagonetnog razloga ovdje ušao u bilateralne odnose s brdima od kojih su čarobno profitirale ljudske naseobine.

Takav je i Šarengrad, iako ovo mjesto izgleda najopustošenije od svih tamošnjih mjesta, maltene kao da je nekoć tamo bio rudnik koji se odavno prestao eksploatirati, pa su brojni radnici pokupili obitelji i odselili negdje drugdje. Mjesto je to i gdje su karmelićanke pronašle jedno od svojih utočišta. Prolazeći ovim krajem uopće nije nezamislivo pomisliti kako bi sad bilo dobro stati, prestati sa svime i u ovoj zaklonjenoj zabiti jednostavno sviti takozvano gnijezdo. Ovu strategiju zaklonjenosti moguće je na mikrorazini pronaći u ponekom salašu u Baranji. Pokoji od starih gazda kao da je vla­dao umijećem sklanjanja s očiju. Ima salaša koje nećete ugledati dok im se ne približite na desetak metara, a ne radi se o malim salašima, nego o razvijenim osamljeničkim imanjima gdje se nekoć držalo puno marve i gdje se moglo ugostiti podosta putnika namjernika.

Trećeg dana našeg boravka u Šarengradu potrošili smo ponesene zalihe i valjalo se opskrbiti u mjestu. Vi­kendica mojega znanca se, kako je u tom kraju navada, nalazi na izdvojenom brežuljku tako da se ovdje može govoriti o idealnim susjedskim odnosima jer je izolacija dostatna i teško je proizvesti buku koja bi doista mogla zasmetati vašem susjedu. To je važno, iako nije važno za našu priču. Kada se spustite niz padinu nađete se na makadamskom putu koji vas vodi u središte mjesta, gdje se nalazi trgovina. Put vijuga, što je također zanimljivo svakome tko tu zaluta iz npr. Osijeka, u kojemu su valj­da samo dvije ulice blago uvijene i ne vidite gdje završa­vaju. Treća kuća od kuće našega domaćina je ona važna kuća, kuća u kojoj je živjela jedna starija gospođa koja je otišla u prijevremenu mirovinu. U zrelim, srednjim godinama bila je teško oboljela, otišla u mirovinu, tu se valjda nekako očekivala i smrt, a onda je ozdravila. Di­gla se iz mrtvih prije nekih dvadesetak godina. Radila je kao profesorica koja je osim fakulteta koji joj je dao vo­začku dozvolu za predavanja naknadno završila i studij teologije. A to se, moram dodati, kao činjenica više pre­pričavala nego provjeravala. Bila to istina ili ne, poslije, kada sam je upoznao, zaključio sam da je njoj to dobro stajalo.

Kada smo prolazili pokraj njezine kuće okružene povrtnjakom, voćnjakom i prilično impresivnim na­sadima cvijeća, moj mi je znanac ukratko izložio ovih nekoliko biografskih činjenica, ali onako, u stilu žuto­ga tiska, kao da je istodobno fasciniran i podsmješljiv. I prije dvadesetak godina je bilo važno biti ironičan. Za svaki slučaj. „Ona priča s krumpirima”, rekao je moj znanac, a kako smo već iza sebe imali čitanje Tajnog života biljaka, pokušao sam mu skrenuti pozornost na neke znanstveno potvrđene činjenice iz knjige. No moj se sugovornik nije dao, čak je promijenio taktiku, po­sve napustivši fasciniranost i počeo ismijavati „čudakinju”. Mislim da je upravo o tome pisao Berđajev: stvar još i može klapati u knjigama, ali se odbijamo s njo­me susresti u životu, čak štoviše, odbijamo joj priznati opstojnost. Čudesno i neobično – može, ali samo kao meta poruge. Spustili smo se u mjesto, kupili namirnice i vratili na brdo, više se ne vraćajući na temu. Stvar je u tome da sam ja vidio krumpir s kojim priča znančeva susjeda. Bio je za trećinu veći od običnih egzemplara. I naravno, iz činjenice da sam vidio krupan krumpir nisam zaključio da sam vidio Boga. Put u Šarengrad ipak nije put u Damask, za sada.

No ja zagonetnu gospođu nisam mogao istisnuti iz glave. Činilo mi se tako posve nedostojno prepustiti se oblokavanju u sjeni variranja tih nekoliko motiva iz nje­zina života, čak mi se nije specijalno ni jelo, više sam grickao, onako, tek da zavaram glad. Mislio sam, evo nas ovdje u neposrednom susjedstvu događaja kakvima se bavi dobar dio one bolje literature, one koja je pravi tabu ovih vremena, jedini tabu, odbačen s prezirom na smetlište new agea, a nisam u stanju smisliti nijedan nor­malan razlog da se dignem od ovog roštilja, spustim niz brdo i pokucam toj osobi na vrata. Njezino ozdravljenje, mislio sam, vjerojatno je u nekakvoj vezi s „energetskim krugom” koji je uspostavila s prirodom.

Međutim, život, je li, piše romane. Koju godinu po­slije sve je izgledalo kao koje stoljeće poslije. Naselje je bilo izbušeno gelerima i dobrano razrovano granatama. Moj šarengradski domaćin u međuvremenu je završio nekakav tehnički fakultet, stupio u brak, dobio dijete i razveo se, sve u nekih godinu i pol do dvije godine. Onda se susreo s alkoholom, ali na onaj specifičan način da je puno pio ali se nije opijao, pa nikada nije bio ni pijan ni trijezan. Odlazio je na prva pića čim bi stigao na posao, a radio je u nekakvom institutu, dok bi povratak s posla potrajao i tri, četiri sata. Kao Odisej u Itaku, kući se vraćao ne žureći. Njega, uostalom, nije čekala nikakva Penelopa. Sreli smo se na šetnici naselja u kojemu smo obojica stanovali, a on je upravo hitao pomoći svojoj susjedi iz Šarengrada oko preseljenja. Ona se vratila u grad jer je taj dio Hrvatske bio pod okupacijom i jer joj je tamo bilo znatno otežano življenje, primanje mirovi­ne i slično. Ponudio sam se da mu pomognem tako da smo nakon nekoliko minuta već bili u stanu i premještali nekakvu komodu. Gospođin izgled – što možda svjedo­či o mojem neiskustvu – prilično me iznenadio. Zamiš­ljao sam starinsku staricu s crnom maramom, a preda mnom je bila sportski odjevena dama. Stan je bio krcat cvijećem. I knjigama. Na zidu je imala uramljenu foto­grafiju karmelićanskog samostana. Sve gotovo pa banal­no ponavljanje adolescentskog očekivanja, zanemarimo li samu osobu. Žive, pronicljive oči čiji je žar povreme­no, činilo se, prelazio granicu zdravoga razuma. Uglav­nom, da sumiram, tijekom razgovora ispričala nam je kako je u snu opsjedaju zli duhovi, i kako, srećom, zna što je tada u snu potrebno napraviti da bi ih se odagnalo. Trenirka Armani i BIGZ-ovo trotomno izdanje Hegelove Istorije filozofije stajalo je uokvireno cvijećem koje kao da je privučeno silom težom krenulo u prekrivanje tepiha, da već jednom zavlada cijelim prostorom. I tihi odmjereni glas koji priča kako se suvremeni ljudi prema smjernosti odnose kao da je srbizam i kao da se radi o jezičnom, a ne rasističkom ili tehnicističkom ili nekom još luđem čistunstvu dezorijentiranih vremena. Netko vrlo osjetljiv možda bi u buketima cvijeća nazreo mi­nijaturnog đavolka koji je cijelo vrijeme pažljivo slušao ovaj razgovor.